--- Uvijek  su me neke riječi (kao i svakoga) znale iziritirati jer sam na svojoj koži osjetila  da nije tako.Nije tako?..za koga?... za mene naravno. Ako je bilo kome tako, pa to je u redu, ali ne davi me time, neću ni ja tebe. Ipak teško je otići, zašutjeti, zatvoriti vrata i reći zbogom. Zar nisam dio vas, vaših želja, čežnji, svega...samo malo .... možda i puno drugačija.Pokušajte me barem saslušati prije „udarca“.

 Netko shvati, netko se inati ... to je sva mudrost.

 Ne osuđujem neshvačanje, ni inačenje, ali na inačenje sam bila glasna.. blago rečeno...

 Evo neću dosađivati, ljutiti...bit ću kao ovčica –poslušna!

Hoću li? .... Ma koliko puta sam dokazala da neću.

 Da .... to su sve samo riječi koje bi mogle potaknuti na razmišljanje, no izazovu kontra efekt nepoželjan i govorniku i slušaocu. To su sve razmišljanja pojedinca protkana detaljima života  u želji da se život učini boljim ... to osobno viđenje nije sveukupno mjerilo pa ne može proći, već uglavnom izazove konflikt i dosađivanje.

Da ...to je život takav kakav je dodjeljen svakome od nas.

Možemo li ga promjeniti?... Ili se samo  prilagoditi životu svijeta u kome živimo, a u duši osječati zanos i nadu koja je isprazna. Dali je taj zanos trenutan ili stalan? Svatko zna za sebe, tko želi znati i vidjeti, ali ne po nahođenju bilo čijem, već svoje duše.

No sluša se prečesto sve i svakoga, samo ne svoju dušu...  jer kad bi ju slušali mogli bi vas proglasiti ludim, a to nitko ne želi.