Stojim u stvarnosti koja je sve, prošlo buduće i sadašnje. Sve je povezano jedno čvrstom niti koju mi ljudi uporno želimo raskinuti. Sami sebe ubjeđujemo, to je prošlo, ne želim o tome!

 Ne obazirati se na prošlost, kako? Od tamo smo došli,to smo što jesmo zbog prošlosti, da nema prošlosti nebi bilo ni nas, tamo su nam korjeni. Ona nas je na neki način oblikovala.Normalno da je nemoguće  i vrlo opasno živjeti u njoj,ali može nam biti vodić i dobra pouka za sada. U budučnost idemo, to je već sljedeći trenutak, a sada? Sada je to ovo. Što radim sada, pišem, netko šeta, a već sljedećeg trenutke može sjesti umoran da odmori ili proturijeći  u dobroj namjeri nekom nepoznatom prolazniku koji će to shvatiti uvredom. Ili uputiti riječi ljubavi koje to i nisu. Možda previdjeti riječi koje jesu ljubav. Mislim da se to najčešće dešava. Previde se riječi i djela koje jesu ljubav. Vidi se i izmišlja svašta, a to što bi se stvarno trebalo vidjeti ne želi se vidjeti. Tako da te neraskidive niti možda nitko ni ne vidi, ne doživljava. One su možda pupčana vrpca sa našom dušom, ali mi to ne razumijemo jer se ni ne trudimo. Zanosimo se trenutnim raspoloženjem, možda i maštom, što nas odvede ponekad tamo gdje ne želimo biti.