Šibani vjetrovima naučimo kako se zaštiti. Ima li onih koji se barem jednom nisu našli na „udaru vjetrova“?  Mislim da nema, samo zavisi kakvi su izašli nakon toga. Svatko smatra jači, bolji. Ipak ranjeni ...ponekad i u takvoj mjeri da se puše i na hladno...kak se ono veli... Zašto se onda treba obazirati i dokazivati na viđenja iz perspektive okoline. Da si ukaže na svoju ispravnost? ...Možda... Niti bi se trebala obazirati ni dokazivati na drugačiji način. To si stalno govorim, kao možda mnogi, opet „nasjednem“ kao mnogi.

Uvijek mi žao ljudi koji sijede uz ognjište opijeni svjetlom, toplinom ljudskih riječi i svega „serviranog“ iza čega se krije prevara, obmana. Zasljepljeni u tolikoj mjeri da nisu raspoznali ništa oko sebe vjeurjući u sve što im se servira. Tako mislim, ali ne i oni. To ni nebi trebao biti moj problem --- ni nije, ali ipak je razlog za bunt. Jer svaki bunut barem malo uzdrma „ustajalu vodu“.

.... Mislim da su takvi najsretniji .... jer ne žele misliti, sve prihvačaju.Pošto je serviranje u dobroj namjeri teže je dokazati i raspoznati da nije sve tako kako se servira. U zanosu dobivala sam svjetlo koje umjesto da je grijalo zeblo je.  Gledala sam očima djeteta i shvatila kako su sve to laži kako bi se „urazumilo nerazumno dijete“. Ali tko vjeruje djetetu? Ono ništa nezna, tek ga treba naučiti. Kako „dijete“ može dokazati da su to iluzije kojima podlježu mase ne razmišljajući da tako nikome ne koriste osim sebi. U toj svojoj dobročudnosti i želji pružiti i primiti ljubav nije jednostavno. Uglavnom imamo  oduzeti dio koji nas odveo u slične sfere. Ako si  preglasan, prebučan, neposlušan, dok drugi tiho poslušno hodaju na prstima pružajući sebe kao uzor postojanja i ispravnosti. Tada galama i ratobornost odudara i izaziva nesklad u mirnoj oazi. Treba gledati svoje svjetlo bez obzira na okolinu.

Govore da tako ne valja... slijedi nauku i mudrost svijeta.Nisu mudri bez veze stvarali i pisali zakone po kojima se trebamo ravnati i živjeti. Ne sviđa mi se kad se ne želi vidjeti stvarnost, uspostaviti balans, već se naprosto često naporno provkativno udara u svoj bubanj.  Koristila sam i ja svoj bubanj, još uvijek koristim, sve manje ..ali ton je nestvaran, neprihvatljiv, kao i od drugih meni.  ... Moj? ... a tko sam ja? ... tamo neka „bubnjarica“ iz mnoštva.......

Hodati na prstima nisam mogla. Željela sam koračati čvrsto, nesputano, bez obzira hoću li koga probuditi ili razljutiti.

 Iako sam često plesala na udaranje u nećiji bubanj .... kvragu ...  morala sam, ali više ne moram bez obzira na cijenu!