Koliko si stvarno svoj? ... Ponekad mi se čini da smo svačiji, samo ne svoji.

Ne radi se o ljutnji na život, nije neznanje, neprosvječenost, nije posljedica teških životnih uvjeta pa zbog njih neznamo jer smo nesretni – kao što često znam pročitati ...takve treba naučiti...

Ali trebalo bi duboko razmisliti koliko smo stvarno svoji. Možda imamo svoja mišljenja, ipak mislim da su ona vrlo često sputana mnogim preprekama koje spriječavaju da smo stvarno svoji.

Ponavljanje neprepoznate prošlosti

Sječam se vremena govora kojeg nitko nije želio ni bio spreman čuti. Možda nije bilo pravo vrijeme ni mjesto, ili MI ljudi nismo spremni. Govorimo i djelujemo sukladno situacije uvijek uglavnom u dobroj namjeri. U prolazećem vremenu naknodno jasnije vidimo cjelokupnu sliku. Često se možemo naći u situacji da nas neka svjetlost totalno zaslijepi. Odvede nas uspavane u vremena ranjenog djeteta koje  prkosno protestira zbog okolnosti u kojima se nađe, a nisu nimalo utješne ni dobre.. Možda je sve to vračanje dijela oduzetog djetinjstva koji je igrom sudbine, svih okolnosti, odnjet nekamo u nepoznate sfere i u određenim trenucima se polako u drugom obliku, neprepoznat, vrača u stvarnost.

Moglo bi se priznati da nam je svima nešto oduzeto pa da smo baš rasli u „sjaju i raskoši kraljevstva“.

 Zašto sve ne uskladiti iz prošlosti i sadašnjosti, pa budno živjeti sada? Koliko je to moguće a da iz toga ne izađeš još više ranjen? Nekada da, nekada ne, sve je relativno. Za to nije bitano opredjeljenje bilo koje vrste, obrazovanje ni inteligencija osobe. To je ono što nam je dosuđeno. No u sudbinu dobar dio ljudi ne vjeruje. Ako mirno, razborito razmišljaš o bilo čemu, stvoriš si viđenje svega iz svoje perspektive temeljem prođenog. Ako zbog toga postaneš nepodoban buntovnik za okruženje, nebi trebao biti tvoj problem, važno da si zadovoljan svojim viđenjem i iskustvom koje nikome ne oduzima životne uvjete. ...Jer vele riječi su kao vjetar, iako mogu biti bolne.

 Uvijek odnekud izrone nekakve zapreke. Da bi ih savladao latiš se svih sredstava koja možda i nisu najpoželjnjija, ali to ne vidiš, jer je za tebe ispravno ono što misliš i radiš u datom trenutku, a onima kraj tebe može biti sve  - samo ne dobro.