Ponekad vidim jasan lik milo moje. Jasan, ali ubrzo nestaje kao kapi vode, a moj um za njima nesmiljeno trči.Rasplinu se, ostaje ništa, nevidljive čestice ničega. No ipak ostaje nešto neizbrisivo. Ljubav.

Tu si, nedodirljiv, dušo moje duše, u okovanim djelićima na mom srcu što ih čuva univerzum. U očima svjetlo, na usnama osmjeh, a na dušu pada teška omara , teška, jer tvori olovnu suzu, koja leži na dnu, ne boli ne peće, ne izlazi, samo težinom gnjeći. Ostat će tu do ulaska u vječnost, tada će ispariti kao i one kapi vode za kojima moj um trči.

Ponekad vidim, ponekad želim nestvarno, no sretna sam, ali u dubini duše zbunjenost od iluzija opipljive stvarnosti. A srce, ah to srce, zna, dok okrećeš leđa, odlaziš.Ti si ipak tu, u svakom danu, u svakom trenu, u svemu i svima nama. Znaš, vidiš, da čuvam sve što imam, duše moje duše. One su neraskidivo moje, kao i ti, dok bdiješ nad nama.

Mrači se,nebom plove oblaci,dolazi nevrijeme. Zatvaram prozore, spuštam rolete, da nas zaštitim. Ne dam da kiše speru sjećanja, jer ona se isprati ne mogu, ne smiju, dok ima mene i moje duše.

Kiša pljušti, lupa po prozorima i viče: Dobro osjećaš, svi ste tu, uvijek, nikada nisi sama. Ne muči se ponekad, jer duše tvoje duše dio su tebe, neraskidive, kao što si i ti dio njih.