Negdje sam pročitala: „Dobro je pročitati i glupost“. Ima u tome nešto, ako ništa drugo nasmije te. Samo si nebi trebali dozvoliti da nas naljuti,iako se to često desi.

Ljudi su se uvijek družili. Slušam ljude, pa i sama sam to znala objaviti: Nekada je bilo bolje, više smo bili zajedno. Bilo je tako, što ne znači da i ovo današnje druženje ili “uvlačenje u sebe“ nema svojih razloga. U tom našem vremenu interneta pisanje i komentiranje u javnosti ima svojih prednosti kao i nedostataka. Trebalo bi tome pristupiti promišljeno, što često i nije tako.

Ako si odlučio komunicirati sa javnošću, pogotovo internetom, imaj u vidu da sve što izjaviš proći će kroz analizu, a vrlo često stvarat će ti i dijagnozu. Radilo se to i prije dok nije bilo interneta. Ako već želiš pisati piši cenzuirano i govori tako. Budi tajanstven, pa neka te istražuju. Iako sam sve to znala trebalo mi je kroz to i proći, tj. iskusiti to.

Mnogo se govori o duhovnom rastu. Sve to možda i je neka vrsta duhovnog rasta, ali kad se izjavljuje nešto što se ne živi izazove bunt. Neko vrijeme to te vodi tamo kamo nisi želio ići..... Osim toga kritički stav ne znaći da je osoba negativna, već razmišlja i ne guta sve ponuđeno, no ljudima se to ne sviđa.

Evo nešto što me „golicalo“i izazivalo bunt, pa još uvijek ali ipak u manjoj mjeri ... trudim se odmaknuti. Govore da ne možeš duhovno rasti ako gledaš negativnsti svijeta. Zar zaista? Dali je moguće viđene negativnosti u potpunosti odmaknuti od sebe?Ili je možda potrebno te negativnosti NE živjeti, ali ako temeljem njih izjaviš svoj stav, razmatraš, ne znaći da nemaš ljubavi u sebi i da ne želiš dobro. Poimanja duhovnih izreka toliko su sofisticirana da ljudi često ne shvaćaju što čitaju,samo im se dive, ili se čita površno. Zar je čudno da vlada tolika pomutnja u opipljivom svijetu gdje se svi borimo za opstanak,a pritom težimo lijepom životu. Zaljepimo se za pročitano što nas prividno smiri ili oduševi, ublaži nedaće života.Koliko nam to donese napredak, ili nas možda sputa i zarobi pomutnjom. Ili nam možda ispire mozak, navodeći nas na nešto što je netko postavio kao ispravno i točno.

Tko od toga ima korist?... osobno se time ne zamaram.

Govore: ako se osjećaš zbunjen počni davati drugima i ne oplakuj sebe. Smatram da je pogrešno oplakivati sebe, još gorje smatrati se nekakvom žrtvom.Zar ne dajemo nesebično svi sve od sebe, ako nikom drugome najbližima ... ne tražeći pritom ništa. Primjetila sam da takvi uglavnom dobe za uzvrat što nisu zaslužili, željeli ni smjeli dobiti. Ali to je život koji nebi trebali analizirati, barem ne tu u javnosti.

Sve duhovne misli imaju duboko značenje koje svatko od nas drugačije tumači i temeljem toga se upusti u diskusije koje ne vode nikuda.Tako i ako vodiš diskusije izreci svoje mišljenje pa otiđi...ako možeš  .... Ako ne možeš diskutiraj ali ne opravdavaj se.

 Koliko je pisanje kreativno, a koliko nepotrebno gubljenje energije? .... Trebalo bi biti kerativno. No zbog okolnosti postane svašta, od dosađivanja do nerazumijevanja i čarki . Ipak, najvažnije u svemu tome je družiti se.