Nekad sam u nekim okolnostima znala izgovarati nećije riječi: Nešto je divlje u zraku.

Ne nije ništa divlje u zraku. Vođeni i navođeni protiv naših stvarnih želja i potreba pretvorili smo se u izgubljene poslušnike koji u dubini duše ponekad shvačaju kako uludo sudjeluju u igrama i utrci života.Sve radimo sa nekakvom svrhom, vrlo često protiv sebe, a kad se radi protiv sebe nije dobro.

Dali je uludo?

Mislim da nije. Čak je i potrebno zbog nekih „omaška“ koje se s vremenom iskristaliziraju. Ipak često ostaje zbunjujući osjećaj i misao - nešto je divlje u zraku. Potrebno je riječ „divlje“ samo zamijeniti riječju „čarobno“, što nekad nije ni moguće „ako te strefi neka loša  omaška“, a strefi svako biće. Ipak  sve dođe na svoje mjesto, i pokaže svoju svrhu.

Nakon svake omaške, kad se ona iskristalizira preplave te osjećaji baš onakvi kakvi su potrebni u svakome trenutku. I sve je super.

 

I Gle! Počnemo govoriti u njegovo ime!

-      Dođe tvorac i pogleda u svoje stado. Lice mu prekrije sjeta. Tužno sam sebi prozbori: Nisam vas tako zamislio, nisam vas tako kreirao! Gdje sam pogriješio?Što je to od vas postalo djeco moja?- 

..... Da što?

Ono što je htio, pa i da sa omaškama popunjavamo cjelinu, pa i to da govorimo i mislimo u njegovo ime.Ne razmišljamo da smo u svome životu samo poslušnici koji ispunjavaju svoj zadatak, dok ne dođe vrijeme savršenstva i susreta s njime.