Promrzlim prstima držim šalicu sa mirisnim napitkom. Kišne kapi sa naletima vjetra udaraju u mali prozorćić u toj udobnoj brvnari.  Srećom sam naišla na nju nakon dugog lutanja šumom. Potpuno sam izgubila orjentaciju, shvatila sam da sam se izgubila. Sad znam da sam išla sve dubljeu šumu, a mislila sam kako idem kući.Uz to još me ulovila kiša, a jesenja kiša nimalo nije ugodna, k tome ako ste još u nepoznatom okružju. Ispred mene sjedi prijazna starica. Nakon podužeg promatranja obrati mi se očito kako bi me ohrabrila.

Samo popij, osvježit će te, promrzla si i uplašena.

Promrzla jesam, ali uplašena nisam.

Ti to samo misliš djete drago, spušta se noć,da nisi došla ovamo baš ti i nebi bilo ugodno samoj u kišnoj šumskoj noći.Ne misliš o tome, odvažna si, ali ta misao u tvojoj je podsvjesti, samo je čekala da izjuri van i baci te u očaj.

Možda, ali zašto da se bojim. Bila sam nesmotrena i zalutala sam, nije to nikakvo zlo. Prenoćila bi negdje u deblu drva a ujutro potražila put kući.

Nisi zalutala.

Pogledam ju prodorno na što se ona blago nasmješi.

Hoćeš reći da ovo nije slučajno?

Ništa nije slučajno, morala si doći ovamo. Sad se pitaš zašto.. zato što te ja trebam isto toliko koliko i ti mene. Samo ja sam to znala, a ti si nejasno osječala. Ne lutaš li cjeli život. Koliko puta si se upitala što to tražim. Između ostalog i mene si tražila draga moja. Tako je određeno.

Zbunjena odložim šalicu na stol.

Tko si ti i što sve ovo znaći?

Polako, o svemu ćemo pričati, zato si tu .. sad odmori.

Osjetila sam kako me hvata umor i san. Zar mi je u napitak stavila nešto za uspavljivanje. Misao je prošla mojom glavom kojom bi lupila o stol da ju nije ona pridržala .... Taj detalj sam uspjela uloviti prije nego sam zaspala.

...Probudila sam se u krevetu, osvrnem se , starica je spremala jelo ćiji primamljiv miris je obavio cjeli prostor.  Kiša je prestala, a kroz otvoreni prozor ulazili su zraci jutarnjeg sunca.Sjednem u krevet.

Dobro jutro.

Nisam odzdravila već pomalo ljuta upitam;

Okrenuta si mi leđima kako znaš da sam budna.

Razdragano se nasmijala, otresla ruke i krenula prema meni. Primakne stolac, prihvati mi ruke pa upita.

Jesi li se naspavala, što si sanjala?

Valjda jesam, neznam što sam sanjala, što si mi stavila u onaj napitak?

Mak dušo, običan mak. Bilo je potrebno. Nisi bila ni svjesna koliko si uznemirena. Izigravaš heroja a samo si nježna uplašena žena. Sad kad si odmorna pričat ćemo, ručat pa ćeš kući. Ne pitaj me tko sam, ti ćeš to sama shvatiti, sad je bitno da ti pomognem, zato si tu. Usput prenjet ću ti dio svoga znanja, no koliko vidim dosta si sama naučila. Da bio je to težak put.

Objasni mi zašto sam tu.

Saznat ćeš. ... Sječaš li se kad si na onom šumskom puteljku u sumrak  kao djeta srela čudne stvorove?

Iznenađena pitanjem ostanem bez daha, skoro nećujno uzvratim.

Odkud ti to znaš?... Osim osmjeha nisam dobila odgovor što me opet počelo ljutiti.

 Znaš što draga ženo, reci što imaš za reći, pa idem doma  - umaraš me.

Ha, nestrpljiva kao uvijek... eto reći ću ti sve.

( u priči 4)