Ne mogu vjerovati svojim očima da vidim to što gledam u ovom nemirnom svijetu.Ne mogu vjerovati svojim ušima da čujem što slušam svakodnevno.Ne mogu vjerovati da se dešava sve što se dešava diljem ove divne planete.
Zbog svega toga sam ponekad sjetna jer sam i ja dio toga života,svijeta. Voljela bi da je ljepši, bolji.Želim izaći iz te smiješne i tužne svakodnevnice.
Kako? Kuda?....Svagdje je isto.
Što činiti? Zakukuljiti se, čekati pa vidjeti što će izaći.
Ne, nemoguće.
Ili mirno plivati divljom rijekom, prepustiti se vrtlogu i biti svoj. Ako ipak voda dođe do grla izvlačiti se iz vrtloga ludila.
Možda bolje od zakukuljenosti, ipak ni to nije dobro.
I što sada? Što je dobro a što nije?
Znam, naravno da znam!
Sve sam shvatila, ali još uvijek nisam prihvatila u potpunosti ne obazirati se na zbivanja koja haraju svijetom.
Moram vjerovati sebi,ne obazirati se na ništa, nikog.
Vjerujem sebi,iako se ponekad pokolebam, ipak vjerujem. Samo tako mogu opstati u košmaru nevjerojatnosti života.
Vjerujem sebi, jedino to je ispravno u mom opstanku zemaljske zbilje.
Vjerujem!