Ljubav miruje – recimo - na dnu oceana. Samozatajna, mirna, svjesna. Valovi čežnje nošeni  željama oblikuju stav što je za koga ljubav. Često lažni i  nestvarni oblici uzburkaju stvarnost, zamute bistre vode, pa izbacuju obrise ljubavi koja poprimi izmjenjeno značenje. Samo je riječ „ljubav“ ta koja spominje njenu  svrhu. Potrebno je biti svjestan, osjećaja a ne tu riječ zloupotrijebiti u osobne svrhe pa milostivo pričati o ljubavi. Sve ostalo su kapi koje koje odu u paru ili tvore val,često razoran,ali sve u ime ljubavi, prečesto i u ime Boga.

Čudno?

Možda i nije.

Neka je more ljubavi ako se ni ne shvaća njena bit, ako se tom riječju prenosti doživljaj ili uvjerenje. Ipak to bi se trebalo nazvati drugačije, nikako ljubav. Ako nema svjesnosti ljubav uistinu miruje na dnu oceana, jer sposobnost rasuđivanja i mišljenja je individualno, baš kao i svaka kap koja tvori ocean.