Gledala sam ju kako dolazi. Gledala sam ju kako prolazi. Gledala sam ju kako odlazi. Ostavila je na mene veliki dojam i iskušenje.

Osmjeh sa lica nije skidala, tugu u oku nije sakrivala, svijet je životom darivala, svojim srcem i ljubavlju oplemenjivala.

Hodala je morem rose, bila je svjetlo u tami. Vjetrovi su je nosili u visine, stvarnost u morske dubine. Bespomoćno je gledala u sveznajuće glave gdje smak pameti caruje od snova sve do jave. Nije klonula duhom, svjesna prolaznosti, svjesna svoje beznačajnosti. Borila se ognjenim mačem za pravednost, otrovnom strijelo protiv grabežljivaca svih vrsta, protiv gluposti i laži.

Nosila je lovoriku pobjede, kao i trnovitu krunu poraza. Ustrajno neustrašivo je koračala  kroz flustracije masa. U tišini brisala je suze svijeta, kao i svoje. Gasila je vatre razdora, ponekad ih palila, pritom se trensformirala, iznova, iznova, iznova.

Rekla je jasno: Morala sam poći tamo... Osavljam za sobom kaos u kakav sam i došla, ali spokojna, jača,sigurna u sebe. U njenom liku zrcalio se svijet... ja, ti, svi mi.....

Kaos više nije za nju. Ostavila ga je u nasljeđe prolaznosti života.

Otplesala je zadnji tango u areni punoj košmara, naklonila se i kao feniks sagorjela.

Kad opet dođe  tko će ju  dočekati, tko će ju pratiti, tko će ju otpratiti?

Hoću li to biti Ja? Hoću, ako sam odabrana.