Danas su me obuzele neobične emocije. Tako lijepe, nježne, prekrasne.  Krenule su sa ovom  prekrasnom izjavom....

”O da ljudi samo znaju, što grmovi skrivaju! Koju vilinsku tajnu možeš čut’ uz puteljak, stazu, put…”

... Moram priznati da nezmam tko me prvi put odveo na Medvedgrad, ali znam da sam uvijek išla sama gore. Bez straha sa puno ljubavi, mašte i istraživačkog duha, vrlo često. Neznam dali su moji znali gdje sam, ali o tome nisam mislila, nije bilo važno. Bilo  je važno da uživam u pohodima tom gradu....

... Vidim malu djevojčicu koja trćkara gustom šumom. Mir šume topi se sa njom i njenim mislima. Poznavala je svaki kutak, drvo, kamen, grm, na tom putu.

A Gore na tom drevnom gradu urušenom i obraslom travom i drvećem u potpunosti se prepuštala mašti i ljubavi prema tom gradu. Bio je njen, samo njen, a ona dio njega. Nije se bijala da padne sa opsnih urušenih zidina koje nisu bile sigurne, ni mogućeg sureta sa zmijama kojih je bilo, ali nju su valjda vojele i sklanjale joj se sa puta. Na povratku kući išla je drugim putem. Najprije se napila vode sa izvora kraljičinog vrela, potom povratkom kući penjala se na strminu zvanu mačkova pećina. Tu je strpljivo čekala hoće li se pojaviti divlje mačke ( ris koji je nestao sa našeg područja). Toliko je željela susret sa njima. Neispunjenu želju je utažila ljubavlju spram domaćih mačaka.

O moj bože, da ih je bilo za dijete onog uzrasta mogle su biti kobne. Niti je to znala, niti se bojala. Bila je sretna na tim mjestima koje je obožavala i slobodna posjećivala. Jednako je voljela penjanje po zidinam kao i pentranje po  pečini, gdje je navodno nekada bilo njihovo stanište.

Dolaskom kući u jednom djelu dvorišta na starim temeljima gradila je svoj dvorac. Onakav kakvim je zamišljala "Medograd". Kasnije u školi kad je gledala maketu Medvedgada u duši je osječala da to nije on. Samo sličnost, neki naglasci i djelovi njega.

I danas kad ste ga najvjerojatnije mnogi vidjeli, to su samo djelovi njegovog  izgledu.  Kakav je uistinu bio izgradila je ona u svojoj mašti, ali to neka ostane za nju, njena tajna,ionako joj nitko nebi vjerovao.

U ovakvim razmišljanjima u sjećanja  dolaze pisanja Augusta Šenoe. To su njegove ispisane riječi, ali dotiću se moje duše, vjerujem i duša mnogih od vas koji žive u mom gradu....

Divna si, bujna si zelen-goro rodnog mi kraja, ti prvi vidik mog djetinjstva. I dignem li oči prema tebi, kad večernje sunce poigrava vrhom i dolinom, kad svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad, plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio! Ali nije! Ruši se stara gradina, ruši; no dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak – naš Zagreb grad.

......Volim svoj „Medograd“, jer on je dio moga djetinjstva. Sve najljepše preživljeno imala sam tamo, u divljini, nesputano, okružena prirodom. ...

 I uvijek ću reći jer to je istina:

”O da ljudi samo znaju, što grmovi skrivaju! Koju vilinsku tajnu možeš čut’ uz puteljak, stazu, put…”