Lagano se osvrćem i gledam. Igrala sam igru koju nazivaju šah, iako sa njim nema dodira osim vizualno. Sa jedne strane crno, sa druge bijelo, kako to već ide, a u sredini ja. Bilo je zanimljivo, ponekad naporno, no vrijedilo je. Sve dobro promotreći u toj igri odlučila sam sebi zadati mat, koji sam mnogo puta odgodila.

Igra ima svoja pravila. Ali mene se upoznalo da ih se ne držim. Imam svoja pravila jer sam uvijek spremna na posljedice kojih se nikad nisam bojala zbog kršenja.

Što se tiće mata ... ne radi se da više u situaciji nema mogučnosti za nastavak igre, situacija se uvijek može stvoriti. Igra je odavno postala predvidiva. Osim toga načini obrane također su predvidivi. Radi se o tome da jednostavno dođe do zasićenja, postane monotona, nepotrebna. Unaprijed se zna svaki potez. To više nije igra već je proširena reprodukcija koja nema svrhe ni značaja.

Spremam šah, usput zatvaram ispisane zabilješke kroz četiri sezone.

Što nosi peta sezona?

Dali će stranice ostati prazne ili ispisane ja trenutno neznam. Vidjet ću što nosi vrijeme. Možda neku novu igru, dinamičniju, poučniju.