.... Odlazi zima duga i hladna. Ledeni pokrov polako se topi. Odlazi burno nabujalom rijekom, mutnom i brzom daleko nekud u dom iz kojega će ponovno doći,  iz oceana stvarnosti, koljevke života.

U toj prolaznosti, igri leda i topline, svjetla i tame, osjećam se kao došljak, kao lopov iz nekog nestvarnog svijeta.  Ponekad kao crni  gavran, glasnik dobra i zla, nosioc života i smrti. Ili sam vučica stara žestoka, zvijer koja luta prostranstvima svojim i za život se bori, proganjana od opakih lovaca.

Dok me tako nosi polet malog djeteta,  sve radosti i opasnosti te raznolikosti,  polako se topi inje duge hladne zime. Život se nastavlja samnom i mimo mene, ne pita me ništa, ne traži od mene ništa, samo da idem ukorak s njim, pritom  mi viće ... živi!

Živim, molim se suncu, toplini, svjetlu. Iz promrzlih kostiju od duge hladne zime dolaskom sunca otapa se led. Dašak topline posjećuje dušu šapuće tiho kao u nekom snu. Možda u strahu da ne uzbuni zimu koja odlazi. Slušam šapate, gotovo molbe, od topline koja eruptira nakon zimskog sna; Ne sputavaj me sestro, pusti neka ode duga hladna zima. Pusti da dođe najavljeno vrijeme, prorećeno davno na vrelu života, gdje Bogovi slave ljubav i mir.

Slušam i znam. Ne želim tron posut zlatom i sputanim danima. Ne želim okove koje čovjek djeli u ime nekih ispraznih snova, nadanja laži. Težim slobodi, dobroti, razumu, borim se za njih. Želim slobodu kao vuk iz planine, slobodu divljine iz zabačenih kutaka majčice zemlje. Kroz mene huja divlja ćud vuka kao gost svijetu nakon zalaska sunca.

Zar nisam i ja gost na ovom svijetu u gozbi vječnoj, u hladnoj odlazećoj zimi? Prkosno stojim na suncu i vjetru, tećem nabujalom rijekom. Sjedim na mekom brežuljku okružena Vilama iz sna. Potom lebdim na oblacima iznad njih u zagrljaju nebeskih Anđela.

Prijestolje moje u srcu je divljem, u tijelu žene, u duši vječnoj.