Karika koja nedostaje 6

 

Moje sveopšte  povjerenje kao laika kao i mnogih drugih bilo je izigrano sustavno.....

...... Svi smo u stvari počeli pucati po šavovima u tom razdoblju bivanja, djelovanja želja i surove stvarnosti. Bivali smo sve slabiji, a nikad bitniji i jaći. Donašali odluke za koje smo mislili da nikad nećemo. Opraštali, borili se,razilazili i spajali do konačne razdvojenosti. Razbijali o nečije želje, misli i djelovanja.. Upravo kao „olupina galije“ sa svojim sakrivenim tajnama i stvarnostima u maštanjima i razaranjima publike – isceniranim događanjima. 

Povjerenje svih nas bilo je izigrano nebrojeno puta. Sve u što smo iskreno vjerovali, voljeli, dobilo je gorak okus. Što god smo željeli, nije uspijevalo, izmicalo nam je, gušilo nas,utapalo. I tako zadnji vapaj nade izgubio se u olako vođenim bitkama. Postali smo neuspješnica jednog jučer. 

Bez krivnje, bez dokaza, bili smo nećiji izbor, marionete, bez mogućnosti da mi biramo. Bili smo svi predmet tuđih pogrešaka, a to niti smo vidjeli ili nismo željeli vidjeti. Bili smo netko nad kime se iskotrljao cijeli masakr nečovječnosti suočeni sa tuđim odlukama. Na kraju ostalo je pitanje - ostati ili otići? Oprostiti? Zaboraviti?

 

Dok su drugi opravdavali sebe sa “događa se…”, nama se događalo, cijeli jedan kaos, bunilo, nevjerica i očaj. Cijelo jedno poimanje da najbolji mogu postati najgori u trenu. Iako nismo bili  garancija za ništa preživjeli smo, kao i uvijek- sami...  Neviđenom snagom krenuli smo dalje  kao da nikad nismo bili ranjeni. I opet iznova, shvatili, da ne služe krila onima koji neznaju letjeti. Već se utapaju u samodopadnosti.

Bili smo primorani suočiti se sa tuđim reakcijama i postupcima. Primorani odlučiti kada je sve već bilo završeno. Donijeti najteže odluke i nositi najteži teret. Sve što je moglo poći krivo, pošlo je. Ne našom krivicom, potpuno izolirani, a gurnuti u sred događaja. Ovisni o svima, potrebiti i nebitni!

Izmaklo nam je tlo pod nogama, stvarnost da osjetimo izbor koji nikad nije bio u potpunosti naš.Izbor koji smo olako prihvatili. Ostalo je maštanje o svemu  što nas je zaobišlo. Da nas potraži i voli svako tko nas je po putu izgubio. Da nas konačno prepozna.

Navračaju ljudi, prilike, osobe, ljubavi, nagrade, novac, poslovi, priznanja, putovanja. Sve ono što je bio cilj ostvorilo se, ali bez jedinke (nas) u ovom bivanju, mjestu. No, ovoga puta, naše su šanse bezgranično velike. Moć je naša. Odluke i izbori ali naše kao pojedinca. No zajednica više ne postoji.Bila je to pusta iluzija.

„Jedinke“sada konačno koračaju putem bez obzira na druge i ništa ih više ne opterećuje. Svi sve što su dali, sada dobivaju. Potpuno samostalni u oazi pažnje i nježnosti. Osmjehujemo se, jer znamo da je tako odavno trebalo biti i TU – ali nije bilo. 

Konačno, sve je kako želimo - Apsolutno zasluženo. 

„Nitko nas se ne odriče ako se sami ne odreknemo nepotrebnog“. 

No treba se znati shvatiti da potrebito nije nužno potrebito za cjelinu, već samo za pojedinca.

No svaki pojiedinac nebi smio tražit podršku okoline i nikako ju omalovažavati, inatiti se, iako želi i ima svoj ucrtani cilj. U konačnici taj cilj ako se i postigne postane otužan ako ignoriraš upozorenja ... bolje reći tragove kraj puta. Znaći idi svome cilju sam, ne omuhavaj okolinu, jer će ti se obiti o glavu.

I pitam se dali je moguće u potpunosti skinuti jaram okova u ovom našem bivanju. Ili je naše bivanje dobro isplaniran put.

 

I za kraj

...... Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli ili glupi, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju..

 Albert Einstein