Nebo moje kakve si to boje? Ne šali se samnom i ne kvari mi dane. One dane kada krivo svane. Upij zrake sunca i vodi ka sreći. Pođi i ti samnom, osvrni se malo na me.

Nebo moje, ures zemlje. Upijam te u mislima dok po zemlji mirno hodam,gledam sunce, mjesec, zvijezde,kišne kapi, grlim milovanje vjetra.

Tu si samnom i uvijek ćeš bit, čak i onda kad mi duša vječnosti se vrati.

Ti me voliš kao i ja tebe, zato nedaj da mi srce zebe, kad ponekad oblake nam šalješ.

Ja znam da su oni ures neba kao i sve oku našem lijepo.

Koliko često gledamo u nebo? Nekad toliko spontano da ni ne primječujemo njegove ljepote. Nekad ako je tamno pred oluju obuzme nas nelagoda. A tek kad ga prošaraju munje i gromovi nelagoda je na vrhuncu. Neki to vole, zašto ne.

Zar se razlikujemo od neba? Nekad smo ugodni oku i duši, nekad tamni puni olujnih oblaka. No najčešće smo zaokupljeni svačim pa i sami sobom, ne osvrćemo se na nebo kao da nismo dio njega.