Jutarnja idila

Tamo dgje sunce najljepše sja, dok u obližnjoj gori neumoran potočić žubori bez odmora. Lagano klizi putem sjećanja kroz pustopoljane u zagrljaj mora daleka.

Prozračna jutra okupana bisernom rosom ljeskaju na suncu dok stidljivo pomalja iz obzora.

Kišno ljeto i vlaga šire miris zemlje i šume. Opijaju čula, uzdižu pažnju na ljepotu dana što polako se šulja.

Vrijeme ko da stoji, al zar je to važno dok mir, tišina obraze mije. Samo otvori oči, otvori srce, uživaj u danu  životom nam danu.

U prividu našem vrijeme ipak nam brza. Još malo i jesen na vrata nam kuca.

U idili jutra sa maštom bez kraja sunce me zrakom vodi do raja.

Tiho me pita:

Reci mi što ćeš ... otići sa ljetom, ili ćeš samnom kroćit u jesen, u zlatne dvore tvoje i moje?

....Reci ti meni zlačano sunce ak ti je znano.

Ja sam tek prolazni putnik na ovome svijetu, a ti si sunce izvor života na cijelom planetu.