Izgubljeni u univerzumu tražimo. Ponekad prolazimo jedni kraj drugih a ne prepoznajemo se. Ponekad smo zajedno ali tako smo daleko da se ne osjećamo ni ne vidimo. Izgubljeni u sreći i nesreći grabimo velikim koracima prostor koji nas okružuje. Spotićemo se jedni o druge ponekad uz osmjeh, ponekad uz psovku jurimo dalje tražeći. Ni ne shvaćamo da smo izgubljeni. Kad će se shvatiti neće se tražiti, doći će se na mjesto gdje moramo biti, gdje nam je dom i istinska bit. A sve ovo moguće je put koji izgrađuje i širi univerzum, dušu naših nebrojenih duša.

Tražimo, gradimo, rušimo, volimo i mrzimo, ali ipak izgubljeni. No o tome ne razmišljamo. Ne razmišljamo već živimo svatko svojim životom.  Uostalom zašto, ništa se promjenilo nebi.... ili bi?

Jednog dana možda se i pronađemo, negdje u nekim divnim prostranstvima. Možda se prepoznamo, pomirimo i shvatimo. Možda. No ako je sve to iluzija tada nije ni važno što smo izgubljeni.

Tada je jedinstveno to što smo sada tu.