Vrelina dana prži joj otežana krila. Žuri na mjesto gdje ugodna hladovina prija, mjesto na kome je nekada sretna bila. Lagano se spušta na sjajan kamen posut  bisernim  zrakama sunca dok zalazi za opustjele vrhove dalekih planina.

U njenom hramu mirnoća se razljeva skladno poput kapljica rose u edenskom vrtu, dok u daljini huk prerano probuđene sove odjekuje bučno, ćini se da na uzbunu zove.

Nježno se sklupčala uz stup hrama, na čarobno mjestu gdje sunčeve zrake nježno trepere od svitanja do spavanja. Položila je glavu na paprat  koja je tko zna otkad uzglavlje njeno. Zagledala se u daljine kroz napukline njene kamene planine. Sjećanja naviru u davne dane. U dane slave i služenju čovjeku, u obrani od zla i tirana.Tako su uz čovjeka ginuli jedan za drugim u bitkama davnim dok ne ostade ona sama, proganjana, jer vrijeme zmajeva je prošlost, ostadoše samo bajke. I sad čeka trenutak da ode k njima.

Zatvori oči ... zar to suza kane iz duše njene osamljene, stoljećima proganjane?

..... Noć je duboka, lagano krene da se napije hladne vode iz obližnjeg izvora. Osvježena vine se visoko pod mjesečev skut. Zvjezde joj sjaje i pozdrav nose od njene vrste iz stoljeća prošlih. Svi oni pod okriljem noći sa zvijezda blagoslov i snagu joj daju, stpljivo čekaju kada će i ona posljednja k njima doći.

Dok je još ovdje sakrivena od svijeta njena vatrena duša i srce bdiju. Dodiruju  dušu svaku u mjesečevim noćima, snagu im daju ... dušama  koje sa ljubavlju za pravednost se bore.