Sada ćeš proći dvoranom ogledala. Pažljivo promotri pa razmisli želiš li ići ili ne.

Izazov i želja za ići je velika. Nakon svih razmatranja put kroz dvoranu ogledala zadnja je slika onog što će biti. Kakvu ćeš odluku donijeti?

Ulazim u dvoranu.

Dolazak u nejako tijelo nije lak. Teško prihvaća staru dušu,zato spava, spavat će još dugo vrijeme okružena brigom bližnjih.

Ogledala se nižu poput svjetlosnih perli,u njima naizmjence sreća tuga, smijeh i plač razigranog djeteta koje ne shvaća zašto je tu.

Praznina…u ogledalima nema likova osim zelene svjetlosti koja pruža mir, opija dušu.Duša tone u zelenilo koje djeluje poput melema,ipak osjećaj destruktivnosti je jak. Da nema one zelene izmaglice koja se proteže ogledalom,svojom snagom umiruje um bilo bi neizdrživo, jer bolno je.Toliko bolno da je duša na tren zastala, no mora dalje.

Svjetlo i tama isprepliću se nevjerojatnom brzinom i snagom. Vihor spoznaje lama svjetlost,smijeh, radost, tamu i tugu. Kad će već jednom prestati ta prelamanja u zrcalenju svjetla i tame. Zar nema mira, stabilnosti upita se duša. U svemu tome osjećaj ljubavi sakrivene u izmaglici toliko je jak da daje oslonac i snagu uplašenoj duši.

Konačno prelazak na novo ogledalo. U tami zvijezde padalice osvjetljavaju put. Znam da su tu zbog mene,da me svojim sjajnim svjetlom bodre, vode naprijed.

 U jednom trenutku dio moje duše me napušta, odlazi, vraća se sa drugom dušom natrag u svoj izvor.

Kako dalje osakaćena?

Ne dušo nisi osakaćena, ispred tebe je novo ogledalo…čujem u svojim mislima.

Ovo je sve teže i gorje. Što sam to izabrala Bože? Drugačije je to izgledalo u planiranju nego što je ovdje u ogledalima. A kako će tek biti u stvarnosti…pita duša tiho. Osjetit ćeš ako odlučiš ići,vraća se odgovor. Kome moram služiti, sebi, svojoj duši ili drugim dušama? Ovakva više ne mogu služiti ni sebi. Bože smiluj mi se!  Kao odgovor na vapaj u pomoć dolaze bližnje duše. Podižu me. Polako hodam zbunjena zbivanjima kroz dvoranu ogledala koja se lijepe za mene.

Dižem se iz pepela, koračam dalje putem zaigranosti. Razbistrilo se. Okružuje me svjetlo i snaga. Kako cijelim putem tako i sada idem iz krajnosti u krajnost. Samo ovo je drugačije, svjesnije uz puno smijeha. A ona potisnuta  bol iz prijašnjih zbivanja, daje mi spoznaju i snagu za dalje. Zvuči čudno al tako je. Zabava i smijeh sad su melem kao prije zelena izmaglica.

Svjetlost je sve veća, sjećanja se bude, ne sjećanja puta, već sjećanja duše.Upadam u mir, govorim sebi dosta. Sad mi je sve jasno, ne strepim više jer moj put je čist.

Ne želim ići dalje,ovdje bi stala.

Zašto dušo?

Zato jer sam shvatila,što god bilo dalje moj je izbor razrađen u detalje.Znam ga kao i Vi. Ne želim ga gledati u ogledalima, moram ga proći u stvarnosti. Sva zbivanja nosit ću sa sobom, iako znam kad dođem tamo sve ću zaboraviti, javljat će se ponekad samo mutna sjećanja ali znam da me moj izbor pripremio na sve što me čeka.

Odlazimo iz dvorane ogledala.

Tvoj put je pomno isplaniran uz tvoj pristanak kao i onih koji će biti kraj tebe. Vrijeme je da odlučiš,pristaješ li na taj put ili odustaješ. Vidjela si nimalo nije lak ni ugodan.

 Što si odlučila dušo?

Idem!