Iz iskona kroz biserni portal zemaljskih vrata dolaze one  nevidljive, nećujno, nježno.  Bile su jedno kao naš kruh svagdanji što ga brižna majka djeli svojoj djeci.Tražeći jedinstvo, ponovni susret prolaze svukud u ljušturi svog nosioca, pa idu tamo kamo im ići nije ni drago. Ipak idu bez otpora mirno. Jer izbor je bio u davnini kao i znanje što će biti još u koljevci svojoj, al iskustvo je sasvim nešto drugo. Iskustvo možda isto ili slično, ali u drugoj ljušturi, i mora se proći.

Vihori vjetrova ćesto ih nose, a kiše ispiru pore sjećanja. Dok osunčani dani ljujuškaju mazno svu sreću kao i teret nakupljenih pojava, sudbina i izbora.

One su ljubav o kojoj se priča, koja se često ne shvaća, strpljenje i nada, najljepša pjesma što dopire do ušiju i čula, najljepši pejzaž koji se gleda iz sigurnosti krilu majke nam Zemlje. One su vjećne, dobre i bajne. One su zvijezde daleke beskrajne i sjajne.

U danima nekim možda pate, il puste krik nećujan tih i toplu suzu, il je to zadaća srca. Dok srce se nemirno pušta u zagrljaj vjećne duše pa zajedno pate.

Da upitamo oklop što ih zarobljene steže, ne dopušta im van dok ne dođe vrijeme. Dali ih čuje? ... Možda ne želi možda i neće.

Srce se veseli, kad treba i plače, al duša je tiha ne daje glasa.

No kad se uspavanim čulima osluhne duša, sasvim si blizu onog nevidljivog portala vrata.