Nekad u popodnevnim satima prilegnem. Tako sam i danas što mi je vrlo godilo s obzirom na današnji hladan i vjetrovit dan. Usnula sam san. 

Nehajno šetam mirnim pješčanim žalom. Ni daška vjetra niotkud. Zrak nekako ustajao djeluje nelagodno, a more mirno i gusto kao ulje. Navrh brda stoji dvorac, djeluje nekako sablasno.Sve se doima nestvarno,umjetno stvoreno. Podno brda u pjesku sjedi spodoba obavijena plavičastom izmaglicom. Grčevito steže kovčeg iz koga se čuju nerazgovjetni glasovi. Odjednom nekom čarolijom kovčeg se otvori. Iz njega izlaze duhovi. Rasprše se na sve strane ostavljajući za sobom svjetlosni trag kako se to već pripisuje duhovima.

Osoba obavijena plavičastom izmaglicom i dalje grčevito steže sad prazan kovčeg. U daljini ugledam Merlina i Morganu. Po pokretima zaključujem da se žestoko prepiru oko nečega. Morgana je izčezla, a Merlin vidno ljutit sjeda na obalu mora.Okrenam se i odlazim prema čamcu. Latim se vesla, polako odmjereno sječem more ostavljajući pješćani žal, duhove i plavičastu sjenu opsjednutu kovčegom.Tri orla lebde iznad dvorca ne obazirući se na žal , duhove i sjene. Tipično za njih jer prije nego se spuste u svoje gnijezdo moraju promotriti okolicu.A Merlin šalje vapaje univezumu pitajući se gje i kada mu je promaknuo trenutak ispravne čarolije.

Trgne me trzaj po ramenu. Otvorim oči i sretnem se sa pogledom supruga. Zbunjena sam a on meni: Što ćeš raditi po noći kad sad hrčeš i spiš sve u šesnajst. Kom si to mahala?

Prasnula sam u smijeh... Nikome nisam mahala ... veslala sam.

Kuda sam odveslala neznam jer mi je san prekunut... ali znam što je što i  koji je smisao toga čudnog sna.