Dugo toplo ljeto ... ahhhh  .... bilo je puno izazova,aktivno ali i popračeno  nevoljama. Neke nevolje nisu nevolje ... zavisi kako na što gledamo. Svakog opsjedaju neke brige, problemi. Ne mislim dramiti, jer to je sastavni dio života koji se riješava, a ne da nas odvede u depru, no može nas naljutiti.

Ako živimo nekom mirnom kolotećinom, a poćnu vam se dešavati čudne stvari javi se misao; što je to zaboga? Ma ja mogu – žalim bez toga ... ili ipak ne? Zašto se koristi stara izreka; nevolja nikad ne dolazi sama, već u paru. Ne potiću li se tim mislima nove nevolje. Iako nisam u početku tako mislila, naknadno mi se pojavila misao, jer baš je išlo naopako.

Počelo je kad sam se zaletjela u pedalu od bicikla. „Masa“ od 80 kila zaleti u nešto, netko, ili nešto mora stradati. Stradala mi je noga i to bogovski. Na pitanje kako si to uspjela što reći – Lijepo, jednostavno, ti to ne možeš. Vidaj ranu usput riješavaj mačke buha. Glupe buhe po onakvoj vručini one bježe u krzno. Mačke svirale tamburicu a buhe i dlake frcale na sve strane. Ma sredila ja njih.

Mislim si sad mogu predahnuti. Zvoni telefon ..... što se ne javljaš na mobitel, cjeli dan zovem.  Kako da se javim kad nije zvonio ... Riknuo. Riješila i to, dani prolaze, mislim sad je mir. Vraga mir, riknuo wc kotlić. Ma dobro, kupili novi. Vručina je nesnosna, mislim si kako bi bilo super bučnuti se vodu, more, rijeku, jezero, nije bitno. Ogladnjela sam od pustog maštanja, idem nešto zagristi. Stavim jelo u mikrovalnu kad ono gromovi i munje,  a vani „prži“.Riknula ... e sad sam popizdila, stvarno mi je dosta!

 Riješeno i to. Pomalo mi je dosta vručeg  ljeta, visim na kompu u hladu. Pogađate li što se desilo? Virus mi sjebao komp do daske. Sve otišlo k vragu. Ovo mi je najteže palo, ali što je tu je.

Kaj sad reći? ...Ništa. Nisu to nevolje koje vuku jedna drugu, sve je to za ljude. Nezgode se dešavju, stvari riknu od dotrajalosti, starosti – ništa nije vječno. A komp?... desi se i znalcima kamoli ne meni lajku. Da sad pričam kako su zle sile na djelu...glupost. Mi slažemo kockice no nekad ti padne kamen na glavu, pa ga treba uvrstiti u mozaik.

I tako prođe dugo toplo ljeto, a meni ne ostaje drugo nego da si zapjevam; Jesen stiže dunjo moja.