Kuda god pogled seže, u nepregledne šume, pješćane dine,snježne planine, morske površine, naslućuju  se dubine. Vide se ako ih se želi vidjeti, jer te dubini nalaze se svuda.....

Blagi valovi nježno hlade vruć kamen. Njihov tajnovit šum i pjev zrikavaca stvara savršenu harmoniju. Zatvaram oči, ne moram gledati, sve vidim, osječam, čujem. Mir se sljeva kao omaglica u daljini. Stapam se sa morem, okolinom, majkom zemljom ... naoko.... Mir, taj varljivi tat posprdno se smije jer u dubini kao i u moru,bjesni neman koja podiže potisnute sile nesmiljenih razornih valova. Bjesne, kreću se, buće, dok more stenje a nemani dubina slave svoj pir.Uzdignu se na površinu, pa se stišaju i vračaju duboko u koljevku zemlje.

More i mi, koja je razlika .... Bure se dižu oblikovane prirodnim zakonima, pa se stišaju a naša duša plovi oceanom života. Govori nam, šapuće, moli, ukazuje na iskonsku bit,iznova, pa opet iznova.Burom stišavamo sve molbe, znakove. Možda ponekad čujemo, kad se umirimo i uspijemo ući u najtamnije dubine. Guši to što vidimo, spoznamo. Pitamo po tko zna koji put .. zašto ... Odgovor znamo, ali ga ne slušamo, ne shvaćamo ni prihvačamo. Razbijemo ga o vruč kamen, baš kao što to ćine uzburkani valovi. Više nam odgovara varljivi mir, opijenost neprirodno stvorena. Ljepota života prirodno stvorena razbacana je kao valovi koji udaraju u kamen.I tako to ide, iz dana u dan, stoljećima, milenijima,od početka postojanja, pa tko zna do kada.

Dubine, te divlje nemani naše duše koje bude stvarnost i postavljaju pitanja bez odgovora,ili nam daju odgovor koji nam u određenom trenutku najviše odgovara, ili nam uopšte ne odgovara.

Dubine te tajnovite sile oblikovane smislom besmisla, postojanja nas i majke zemlje. Ahhh ... te iskonske prekrasne,divlje, istinski razorne dubine.