Mnogo pričam, šalim se,moje izjave često zvuće kritički .... ali život?

 Život  i stvarnost nešto je drugo. Svaka diskusija bilo čija iznosi na vidjelo mišljenje i stavove osobe .... kako je ili kako bi trebalo biti. To mišljenje često kod drugih izazove drugačije reakcije nego što bi osoba koja priča željela. Dali je to normalno...mislim da je to „ljudska reakcija“ (uglavnom).

Nađemo se u situaciji, diskusiji – iznosimo svoja viđenja. Kakvi su osječaji prisutni kod toga  to zna osoba koja priča.Vrlo često se takvu osobu osudi i o njoj donesu pogrešni zakljućci.

Zašto ovo pričam. Našla sam se pred izazovom života u kome ću morati biti sabrana,razumna i nadasve hrabra, dok me u svakodnevnici gledate neozbiljnu, razigranu,nekad i grubu.

 Moja unuka zatražila je da ju odvedemo na tatin grob. Znam da će plakati. Plakala je kad je zapitala za tatu i saznala da je umro. Djeca žaluju na svoj naćin koji mi odrasli ni ne vidimo. Zato treba biti oprezan da se djetetu da do znanja kako ima zaštitu i treba ga utješiti.Mislim da je potrebno pustiti da se djete isplače.

Suprug mi je skrvan, boji se tog koraka iako ju vodi kuda god ona poželi. Od njega će ona tražiti najviše zaštite. On će joj to i pružiti, ali zbog njegovog bola ja ću biti ta koja će morati bjdjeti i nad njim i njom.Paziti na dobar tok razgovora koji djete neće još više uzdrmati. Moja bol bit će samo moja. Nije to ni važno. Važno je da ona osjeti koliko je voljena, da nije napuštene, i da se ima na koga osloniti.

Moja djeca.

Mislila sam da im to pružam tokom života. Ispalo je da nisam ništa pružala... Istina je negdje u sredini.

U svakom trenutku života čovjek postupa u skladu događaja, okolnosti i mnogo drugih čimbenika koji se nađu u određenoj situaciji. Postupa se u dobroj namjeri, al ponekad u konačnici ne ostane drugo do osuda.

Pružit ću unuci svu zaštitu i ljubav u našem odlasku na groblje. Možda je to moj put, moja misija.