Ako odbacimo loše stanje u društvenom uređenju koje naveliko remeti skladan život, on je uvijek dobar. U svakoj situaciji nađe se trunka radosti, zadovoljstva i spoznaje da se ima zašto živjeti.

Zavisi koliko tko želi biti zadovoljan njime.   Donosi i one manje dobre situacije sa kojima se ipak moramo nositi, prevladati ih i dalje ići dobrom stranom. Možemo maštati o savršenstvu, željeti nemoguće  samo to nebi smio biti  smisao života. Treba čvrsto stajati na zamlji, vidjeti što je san a što java. Odrediti si mjesto  gdje ćemo djelovati pozitivno, kreativno, za svoju dobrobit. Da nam pritom doticaj sa okolinom ne remeti sklad, ako je nemoguće uskladiti odnose.

On nam nosi nepredvidive situacije koje nas mogu izbaciti iz takta, učiniti nas nesretnima. To nebi smjeli uzeti u trajno stanje, jer nikad nije sve crno. Sunce izlazi svakog dana. Tako i ono crno postane svijetlo. Često nas baš to crno osvijesti , donese nam svjetlost, oplemeni nas i naš život. Postane nam putokaz, navodi nas na smijer kjim bi trebalo ići.

Svatko od nas trebao bi znati što želi, što može a što su tek obične iluzije. Kad čovjek spozna sebe život mu nemože biti loš, jer ga ništa nemože izbaciti iz njegovog puta i njegovog svijetla, svjetlosti koja svijetli u svakome od nas. Problem je što ponekad zaboravimo upaliti svjetlo.