Sunce koje grije i daruje život pospano se diže iza dalekog horizonta. Svojom toplinom mami osmjeh na lice, hrani plodove zemlje, daje mir i svjetlo duši. I kad zađe iza oblaka ono ne prestaje grijati, samo se pritaji.
O čemu razmišlja sunce? O ničemu ... Svojom toplinom daruje život dok neumorno lebdi između sna i jave, vjetra i kiša, i svoje svjetlosti. U igri prirode ... gdje i mi imamo svoje mjesto ... neizbježno je naći se u razdoblju bura, oluja, otpuhnut vjetrovima kao list. Uvijek pritom digni glavu i pomisli na to vječno sunce, vjeruj u dobro i svoju snagu. Možda i shvatiš kako je sve to prolazno, baš kao i život kroz koji često zatvorenih očiju jurimo. Prihvatiti ionako moraš svašta, htio nehtio.
Zašto ne biti kao sunce i onda kad je iza oblaka, sklonjeno od naših pogleda?
Zar nebi bilo divno shvatiti da smo to sunce, a ne se svim snagama uhvatiti u koštac sa elementarnim nepogodama koje će ionako proći, koje nas smožde, oduzmu snagu. Umjesto da se miruje iza oblaka kao što to ćini sunce, ne obazirući se na prolazne stvorene okolnosti. Tko zna zbog ćega ... često nam promakne, zaboravimo na svoju snagu, i to da se to može svojom toplinom i energijom sunca koja je u nama, jedinstvena nepobjediva i dobra.