Kako god, bila su to lijepa vremena, nije nam se pod nosom vrtjelo sa bontonom, nije nam trebao jer bili smo opušteni, spontani, svoji, nije se obaziralo na ništa, zabavljalo se, voljelo...a gdje smo sad. Tu smo no ipak drugačiji. Po meni ( neću reći gorji) već okrenuti svatko sebi.

*

 

Jeste li primjetili da iz našeg srca uvijek izvire glas. Opiremo li se tom glasu ili ga pustimo neka nas vodi. Taj tajanstveni glas uvijek je u suprotnosti sa okolinom i mišljenjima.

 Zbog tih okolnosti slušamo li i koliko slušamo taj glas? Taj glas zovu intuicija.Koliko puta smo u nedoumici i nesigurni dali ga slušati ili ne. A to je dragocjenost koje nismo svjesni. Kada je um destruktivan duša je mirna i zna kuda treba ići. Šalje nam poruke putem našeg srca. Zašto ga ne slušamo?

Ljubica

*

 

Imamo vitalnu potrebu za čovjekom s kojim možemo biti prirodni! Moramo imati najmanje jednog čovjeka pred kojim možemo pokazati svoje osjećaje i raspoloženja, pred kojim možemo skinuti masku, pred kojim ne smijemo biti na oprezu. Ne smijemo uvijek birati riječi da bi po mogućnosti rekli nešto pametno i korektno. To bi značilo da psihički duh držimo uvijek u napetosti, ali on bi trebao biti nenapet,čak često nenapet. Povremeno trebamo privilegij i slobodu da budemo trivijalni, da kažemo gluposti bez straha da ćemo vidjeti podrugljiva lica ili ona koja nam to zamjeraju

(Moći duha" Prentice Mulford)

*

 

Rumi

 

Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže: „Šteta, šteta“,

jer je šteta bit' šejtanov,

pa ić' tamo gdje se gori!

Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka,

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko

nek' ne kaže: „Sasvim nesta!“

jer društvima džennetlija

grob – samo paravan tvori!

Kad vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar ne nebu Sunce, Mjesec,

kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton, ne

Ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje,

da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov,

dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sâm otvara.

Pa nek se zbog moje smrti,

ni riječ tuge ne prozbori.

*

 

Potražimo vrijeme i mjesto  i dajmo si oduška. Umirimo se, zahvalimo za svoje postojanje, za dan što je pred mama, za obilje i blagoslov koji nam je darovan,za sve što nas okružuje.

Hodamo otvorenih očiju, a ništa ne vidimo, ipak blagoslovljeni smo svi, ne sumnjajte u to. Sve što nas okružuje izgleda nam obićno. Pogledajmo srcem kroz naše oči vidjetet ćemo kako nije obićno,već  je savršeno.Hodajmo putevima slobode, prosvjetljenja i ljubavi, savršenost će doći do izražaja.

Ljubica