Jesen je nostalgično i elegično vrijeme kada se bude stare tuge i rađaju nove. Ta tugaljivost jeseni me navodi da za večerašnju temu emisije uzmem upravo temu usamljenosti. Bez obzira na to što nas je zatvorilo u izolaciju usamljenosti, izlaza uvijek ima. O tome kako izaći iz kruga usamljenosti, a izlaziti treba da se duga tuga i samoća ne bi pretvorile u kroničnu depresiju, o tome ćemo u emisiji. Propitivat ćemo uzroke usamljenosti i način izlaska iz nje:

Čini se da je USAMLJENOST ipak opće mjesto u cjelokupnom ljudskom iskustvu... Bit je u tome da ne dopustimo da to postane trajno STANJE DUHA, jer nas onda to paralizira...

Želimo, želimo, želimooooooooooo...

No u životu je rijetko onako kako želimo...

Može li usamljenost biti posljedica neostvarenih želja?

Subjektivni osjećaj one prave, kozmičke usamljenosti bez obzira na to tko je sve prisutan u našem stvarnom životu...

Je li usamljenost doista STANJE DUHA?

Da li se više bojimo biti sami ili tuđeg mišljenja i reakcija?

Smijemo li izjednačiti USAMLJENOST i BEZNADNOST?

Ako su žalost i tuga krivci usamljenosti, možda ima lijeka...

Biti usamljen u gomili.., No, jesmo li mi doista samo likovi u predstavi...?

Osamljenost kao Sudbina!? 

Gledajte u 23h Zlatnu zoru.

http://www.zlatnazora.hr/live-emisija/

U jesen 2011 smo imali na portalu temu mjeseca na temu samoće i usamljenosti. Prenosim cijelu temu naše autorice EHO…

"Za razliku od samoće koja je punina,usamljenost je osjećaj praznine."

Dakle, EHO također pravi jasnu distinkciju između samoće i usamljenosti...

Ovo je do sada najbolja definicija usamljenosti...

Po njezinim riječima: "Samoća je dobro stanje."

"Za razliku od samoće koja je punina,usamljenost je osjećaj praznine.Praznine koju nitko i ništa ne može ispuniti.Bila sama ili s ljudima,ona je tu.To je nesposobnost povezivanja sa samom sobom i s drugim ljudima....."

O samoći i usamljenosti

Upisao: EHO

Za razliku od samoće koja je punina,usamljenost je osjećaj praznine.

     Ovo bi trebala biti priča o usamljenosti,ali osjećam potrebu prije nešto reći o samoći.Samoća je dobro stanje.To je stanje koje sama biram.Biram ga kad mi je dosta buke,previše ljudi oko mene,kad mi je dosta tuđih utjecaja,nametanja,kad osjetim da gubim sebe od silnih želja,potreba i  zahtjeva drugih oko  mene.U  samoću uranjam kad se želim povezati sama sa sobom... Onda zatvaram vrata,prozore,isključujem kompjuter, telefon,mobitel i gubim se u samoj sebi,odlazim u tišinu koja je ja sama,u tišinu u kojoj živi moja duša.Jedino iz te tišine ona i može govoriti i jedino je  onda mogu čuti.Stalan metež,buka koja je postala zaštitni znak naše civilizacije ,oduzima mi mene samu.Odeš na plažu,trešti muzika,u kafiću ne čujem sama sebe dok govorim,a kamoli svog sugovornika,na poslu od zvonjave telefona ne možeš ni misliti,.Da ne govorim o buci u gradu.:autima,motorima,tramvajima.Jednom sam u tramvaju zatvorila oči s namjerom da slušam zvukove oko sebe,..o to je bilo zanimljivo iskustvo,kao da su se  svi vrazi iz pakla sjatili, zaurlali,uzeli poklopce u ruke i nabijali ih  jedan u drugi.

Iscrpljuje me ta  silna buka i  udara na moje živce.Zna mi se dogoditi da se počnem tresti,obuzima me slabost i mučnina.Kad dođe do toga,kad nastane kulminacija,odlazim u tišinu i samoću.Tu se odmaram,obnavljam.Nitko mi nije potreban.U tom stanju ne trebam nikog uz sebe.Samo tišina i ja.Sama sam i uživam u tome.Zatvaram oči.Osjećam da se moja rascjepljenost na dijeliće mene sabire u jednoj točki.Tonem.Tonem u mrak,u beskraj.Rastapam se.Rastačem.Postajem dijelom svemira,a svemir postaje dijelom mene.Sama sam,a tako ispunjena cijelim svemirom.Osjećaj sreće,ispunjenosti,pripadnosti,cjelovitosti razliježe se mojim venama,krvlju,mojim srcem.Kličem:-Nisam sama.Osjećam povezanost sa svijetom,s ljudima,sama sa sobom i sa svojom dušom.A duša se rascvjetava,miriše najljepšim mogućim mirisom i šapuće mi:-Tu sam.S tobom sam. Nisi sama.Slušaj.Uvijek sam tu za tebe.Samo uroni u tišinu i evo me.-

     Osjećam, nitko mi ne treba.Ne  treba mi ni moja druga polovica,ni moja srodna duša.Ja  sam sve to.I ja sam ljubav,ljubav  koju dajem sebi,ali osjećam imam je previše i ona se prelijeva,izlijeva iz mene kao ocean. Dajem je svima oko sebe,svim ljudima,cijelom svijetu.Osjećam, ja nisam ovdje na ovom svijetu da tražim i zahtijevam ljubav od drugih ,nego sam ovdje da se kupam u ljubavi prema sebi i da je dajem drugima.Dajem bez očekivanja i želje da mi se vrati.Što je više dajem sebi,to je više imam i više je mogu davati.Spojila sam se na izvor ljubavi,dotakla  sam dušu koja je ljubav sama.

    Što više uranjam u sebe, čini se kao  da se udaljavam od ljudi,ali paradoksalno,tim  udaljavanjem im se sve više, u stvari , približavam.Postajem jedno sa svime,granice se brišu.Ne postoji više ja i oni.Na nivou duše nema razlike i odvojenosti,svi smo jedno.

   Povratak iz samoće i tišine u svijet,povratak je nove mene,iscjeljene,osnažene,pune ljubavi za sebe i za sve živo,spremne na život i na sve ono što mi daje i donosi.

            Za razliku od samoće koja je punina,usamljenost je osjećaj praznine.Praznine koju nitko i ništa ne može ispuniti.Bila sama ili s ljudima,ona je tu.To je nesposobnost povezivanja sa samom sobom i s drugim ljudima.....

...Slušaš ili gledaš,ali osjećaj praznine je tu.Ljudi oko tebe se smiju,zabavljaju, a ti nisi tu,nisi prisutna.Nastojiš nešto reći,ali vidiš da to  nema smisla.Ti pričaš jedno,drugi drugo,ne čujete se,ne razumijete se. Misliš: -Ne, ta osoba nije za mene.Ne razumije me.Ali da je uz mene netko drugi,onda bi sve bilo dobro i ne bi se osjećala tako prazno-.   Čezneš,boli te srce,jer taj „netko“ nije sada uz tebe.Taj koji je uz tebe,a to je  slučajno tvoj muž(a može biti i dijete ili  netko sasvim deseti) postaje izvor frustracije,dosade,ljutnje. Odbijaš ga i odbacuješ od sebe..Ne želiš ga više.Uz njega, kao da je tvoja praznina ,još  dublja.Onaj drugi ,on će ti dati ljubav,pružiti svu  pažnju ,on će ti reći koliko vrijediš,kako si  lijepa,kako si posebna..Vidiš ga u svojim snovima,oblikuješ u svojoj mašti.Čini ti se kao da je tu,stvaran.Vidiš mu i boju očiju,onu posebnu tamno crnu,duboku kao noć,i kose crne kao gavranovo krilo.Visok je vitak,vječno mlad..Provodiš dane sanjareći o njemu.Čim sklopiš oči,evo ga tu je,odmah se pojavljuje.Odsutna si .Hodaš kao zombi.Ne vidiš ljude oko sebe.Ali i oni pomalo odlaze,nestaju iz tvog vidokruga,napuštaju te,povlače se.Oko tebe   nema više nikog..Na trenutak se probudiš iz sanjarenja, odjednom tjeskobno  shvačaš, sama  si ,ostavljena.U panici se pitaš: -Gdje su? Kamo su nestali?-..Počinješ plakati..Grcaš u samosažaljenju:- Svi su me ostavili.I on, zakleo mi se na vjernost,a sad ga nema.Nema ga,slomio mi je srce.A djeca,nezahvalnici jedni,sad kad ih trebam,nema ih-. Počinješ osuđivati,okrivljavati,tužiti se na svoju zlu sudbinu.Proklinješ.Jecaš:- Sama sam.Mene nitko ne voli.Osuđena sam da budem sama.-..Doživljavaš živčani slom.Ljudi te žale:- Gle,jadna je ,sama.I muž i djeca su je ostavili.Gadovi-.

Plačeš za mužem,djecom.Sada muž postaje tvoj idol,tvoje srce,ljubav tvog života.Patiš za njim.Nastojiš ga vratiti svim mogućim sredstvima,a ti to znaš,znaš kako koristiti svoj šarm i svoju zavodljivu ženstvenost. Pišeš mu pisma.Bombardiraš ga sms porukama.Uspiješ,on ti se vraća.Sav je  sretan,  misli kako je opet voljen i željen,kako se prevario i krivo procijenio da ti više nije stalo do njega.Kako se on približava,ti se počinješ udaljavati.Kad je kraj tebe,u tvome krevetu stvaran čovjek od krvi i mesa,pun ljubavi i pažnje prema tebi,opet te  preplavljuje tako poznati osjećaj praznine,dosade i usamljenosti.Polako sklapaš oči, a na njih dolijeće,  dobro poznata slika, crnokosog i crnookog  ljubavnika  iz tvojih snova.Srce te počinje boljeti,stara čežnja raste i buja kao i tvoja potreba za njim i tvoja uvjerenost da je on taj koji će ispuniti svu tvoju prazninu i samo jednim pogledom zatrpat je zauvijek.Igra se nastavlja...i tako u beskraj.Osuđena si na usamljenost i na osjećaj praznine. 

              Možeš tako provesti cijeli život i umrijeti sama i nesretna,a možeš i prihvatiti sve te osjećaje usamljenosti,boli slomljenog srca,osjetiti ih u svoj njihovoj jačini,osluškivati prazninu u sebi i prepustiti joj se.Možda ćeš tada nestati, potonuti, utonuti u dubinu sebe,sresti se sa svojom dušom..i nikada više biti usamljena,nikad više ovisna o drugima.Moći ćeš biti sama i sretna, moći ćeš biti s ljudima i sretna,moći ćeš davati ljubav i pažnju sebi i drugima,a ne je stalno tražiti od njih..a kada ti je daju prezrivo ih odbaciti.