Uhvaćeni smo u  Mrežu Života i osuđeni jedni na druge, ovisimo jedni o drugima, bili mi toga svjesni ili ne bili....U tkanju života sve je povezano sa svim i onog trena kada to izgubimo iz vida na scenu stupaju narcizmi, egocentričnosti i egomanije svih vrsta i profila...

Toliko se busamo u svoju originalnost i veličinu da se to zna pretvoriti u pravu grandomaniju, a kaže ShadowOfSoul u svom komentaru: "U inspiraciju ne možemo zadirati, jer je ona ipak - "u duhu" - a osoba koja "uđe u duh, fluid", dakle koja je inspirirana - ona je inspirirana nečim. I onda nastane pjesma, slika, fotografija, glazba, kiparsko djelo, sve ovisno o afinitetima inspirirane osobe..."

Dakle, ako sve zahvaljujemo Duhu, možemo se samo žalostiti što nas Duh nije dotaknuo, što često nismo u stanju "milosti i priptavnosti" da čujemo Govor Neba, da rezoniramo s Univerzumom, jer naše riječi su ionako samo "Jeka Svemira"...

Sve nam je dato i ništa nije naše, ali ako prečesto sebi pripisujemo zasluge koje nam ne pripadaju može nam biti i oduzeto. Na Darovima i Talentima trebamo biti zahvalni, ali se s njima treba obzirno i pažljivo postupati da nam ne bi bili oduzeti...

Umjetnik, umješnost i umijeće jesu sinonimi za majstorsko miješanje poznatih elemenata u nova, nepoznata sazvučja...

No, spustimo se s "nebeskih visina" na zemlju gdje "krv, znoj i suze" kapaju svakodnevno po glini života oblikujući uvijek novu stvarnost...

Budimo zahvalni na Daru Života i prilici da utkamo svoju nit u Postojanje i dodamo svoju notu Simfoniji Svemira, ali ne zaboravimo, samo smo nit, samo smo nota, nismo cijela simfonija, samo smo odraz te cjeline.

I svi smo jednako važni cjelini, nitko nije važniji...., jer problemi i nastanu tek kad počnemo pretendirati na to imaginarno prvenstvo...

Pišimo svoje male, svakodnevne etide, ali ne zaboravimo ni jednog trenutka da je svatko od nas samo dio, istina važan dio, ali ipak samo dio veće cjeline....