Sjećanja

Uh, ja imam previše sjećanja, to ne stane u samo jednu priču.

Sjećam se mokrih, rosnih jutara, mirisa tek ispečene pogače, brzinskog i slasnog, doručka.

Sjećam se graje u kući, maminog vječno zabrinutog lica, njezinih blagih očiju i uvijek zaposlenih ruku.

U vrtu kamo me mama šalje nakon doručka (jer ona već misli na ručak za svoja musava derišta) cvijeće se raskošnim bojama nadmeće sa zelenilom "korisnog" povrća. Leptiri, ose, pčele i bumbari oblijeću oko rascvjetalih glavica "Ribljeg oka", "volovskih očiju", kadifica i lijepih kata, a gladiole, poput žirafa nadvisuju sve ostalo cvijeće. Dragoljub se omata oko ostalog raslinja u vrtu i oko mojih nogu, takmičeći se sa divlje izniklim slakom koji se osuo bijelim klobučićima.

U svoju dječju pregaču trpam pažljivo protrgane mahune, dvije-tri paprike, nekoliko rajčica. Iščupane mrkve, peršin i luk, otresam od zemlje i nosim u ruci, a drugom stišćem pregaču da mi ubrano povrće ne poispada. Na ćošku kuće, trandofilje (vrtni sljez) se takmiči sa visinom zida, a krupni roza i tamnocrveni cvjetovi izgledaju kao naslikani na neožbukanom zidu. U malom cvijetnjaku kraj dvorišne kapije rascvjetala žalfija, gorki pelin i mirisno "božje drvce" koje se samo oblikuje u neki kupolast oblik. Ispod temelja naše kuće izniknuli neveni koji su se "sami posadili", raskošno cvjetaju jarko narančastim sjajem. Ima ih posvuda, u vrtu, u cvijetnjaku i nije čudno da sjemenke kad dozriju odlete kojekuda, a neveni procvjetaju slijedeće godine i tamo gdje ih ne očekujemo.

Dan je žetve. Svi idemo, veseli i razdragani, kao da idemo u igru, a ne na teški posao. Otac nosi na ramenu "otkovanu, poklepanu" i naoštrenu kosu, o boku mu visi "vodijer" napunjen vodom u kojoj je "belegija", brus kojim će cijeli dan dooštravati kosu. Svi nosimo ponešto; mama košaru s hranom, prekrivenu lijepim, rukom tkanim peškirom. Na, kao snijeg bijeloj podlozi te pokrivke, crvene se ružice, koje je mama utkala svojim rukama. Braća nose užad koju smo noćas uz vatru koja je tjerala komarce, ispleli, ja nosim pletenku (demižon, prućem opletena boca) s vodom.

Pšenica se zlati pred nama, znoj curi s tatinog lica, skinuo je košulju i samo zamahuje, leđa mu se cakle od znoja. Dobro je raspoložen, ruši otkos za otkosom, jedva ga sustižem, skupljam pokošeno klasje, a braća za mnom vežu snoplje. Nosnice su mi pune praha koje se trusi iz zrelog klasja. Demižon s vodom kruži među nama, pa ga brzo nosimo u hladovinu.

Tata nam ne da predahnuti, zadao je cilj; kad dođemo do križa u polju, pauza i ručak. Križ je ukršteni ljeskov štap koji on sam zabio u zemlju u proljeće prilikom blagoslova polja, za plodnost, dok je pšenica bila još mlada, tek zeleno more koje je sanjalo današnju žetvu. Kod križa, spušta kosu, otire znoj sa čela, nježno vadi već osušenu lijesku i tri puta je slama na svojim leđima, mali ritual protiv boli u kičmi.

Podiže kosu i krećemo na zasluženi objed u debelom hladu na rubu njive. Nakon objeda, on ponovo otkiva kosu, mi svi razbacani po travi, opušteni u omaglici umora i ljetne žege. Nastavit ćemo, tek kad najgora žega oslabi, zato uživamo poleđuške, zagledani u nebo kroz gustu krošnju iznad nas.

Oko nas, kozja krv se rumeni u šarenilu livade. Ležim na leđima i pratim pamučaste oblačke koji se igraju po nebu. Udišem mirise zemlje, rascvjetalih trava i ostalog raslinja. Zuj pčela i ostalih kukaca, ptice u krošnjama, zvukovi iskonske prirode.

Srp pored mene me podsjeća zašto se sedmi mjesec u našem jeziku zove srpanj. Ovo je jedan mali homage jednom dalekom srpnju i mojim pokojnim roditeljima koji su me naučili raditi i poštivati tuđu muku.