Ovo je za naše ranoranilice i pokojeg ranoranioca na magicusu, srce, sjećanje, mrkrmar, alius.....

 

U jatu magicusa, oni su ptice pjevice...., oni probude dan na magicusu, donesu sunce, dobre želje i radost....Uvijek se divim ljudima koji s lakoćom rade ono što je meni teško...

 

Otkad pamtim za sebe , jutro mi je najgore doba dana...Takav mi bioritam, jednostavno nisam jutarnji tip.Jutarnja kašnjenja su mi u životu donijela mnogo neugodnosti od đačkog doba, do dana današnjega. Svi s kojima sam dijelila zajednički životni prostor barem kratko vrijeme, kažu da ujutro nisam za gledanje.

Mrmor jutarnjih razgovora među putnicima u autobusima i tramvajima nikad nisam razumjela, samo sam se beskrajno čudila, kako mogu čim progledaju staviti jezik u pogon i beskrajno raspredati o trivijalnostima, dok ja jedva držim oči otvorene...

Ne bih rekla da sam ujutro mrzovoljna.Samo sam spora i odsutna, teško se stavljam u pogon. Moji na poslu me nisu ni gnjaavili, radije su pitali: "jesi popila kavu?" I ako sam ih zaboravila pozdraviti, znali su da sam dobauljala k'o zombi, a da moja duša negdje kaska za mnom.

Pokušala sam sama sebi objasniti sebe, kritički i bez opravdavanja. Ekstremno nizak tlak, sindrom uskih krvnih žila i gusta krv s tendencijom stvaranja ugrušaka, snižen metabolizam, nešto niža tjelesna temperatura od uobičajene....kakogod...., sa opravdanjem ili bez njega, jutro nije moje doba dana....

Dobro vam jutro iz mojih usta iskreno  zvuči samo ako to pretvorim u dobar dan, jer bez obzira kad se dignem, moje tijelo, moja duša se budi dugo i polako i potpuno budna sam tek kad je vrijem da se kaže: dobar dan!

Ne pomaže vježbanje, nakon jutarnjeg  šok-tuširanja samo poželim uvući se natrag u toplinu kreveta. Naravno da slijedim ritam civilizacije i dižem se prema rasporedu svojih obveza, ali to ne umanjuje činjenicu da jutro nije moje doba dana....

 

Zapravo, čini se da stupanj moje budnosti raste s penjanjem sunca na nebeskom svodu....

I nemojte  mi držati prodike  o tome kako kava škodi...