Južina, umor, bezvoljnost i jedna prevažna tema...

Travanjske temperature u siječnju...

Priroda klika na temperaturu, pa grane pupaju, masline listaju, a jorgovani cvjetaju...

Pčele izgubile kompas, pa okolo lijetaju, kao da je stvarno proljeće...

Ljudi su davno, i bez južine, izgubili kompas...

Virtualno nasilje je doseglo granicu kada se mora nešto poduzeti...

Pa ipak, ljudi trče baš tamo gdje ima najviše "krvi"...

Oduvijek je tako, sjetimo se samo da su u ne tako davnoj prošlosti, javna pogubljenja bila društveni događaj na koji se išlo kao na neku kazališnu predstavu...

Zanimljivo je da i velik broj magicusa, koji se borio protiv iole žešćih komentara na magicusu, kad odu na takva mjesta više nisu za prepoznati...

Čovjek voli trenutak vlastite nadmoći, makar ona bila i čista fikcija...

No, kada se pređu određene granice, tada to postaje cyberbullyng, virtualno nasilje jednako pogubno kao i bilo koja druga vrsta nasilja, možda još i pogubnije...

Nasilje preko interneta – cyberbullying　

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona.

Vršnjačko nasilje preko interneta

Kako radi internet?

Za internet kažemo da je svjetska komunikacijska mreža. To znači da se na njemu sve odvija međusobnom komunikacijom. Kao što korisnici komuniciraju jedni s drugima putem elektronske pošte ili chata, tako i računala komuniciraju međusobno, što nam omogućuje posjećivanje stranica, slanje i primanje elektronske pošte i sve ostalo što radimo na internetu.

Pružatelji internetskih usluga (provideri) su tvrtke koje omogućuju pristup korisnicima interneta na svjetsku mrežu. U Hrvatskoj su to, među ostalim, T-com, CARNet, Iskon, Vipnet, Globalnet i Vodatel. Svaki korisnik (pojedinac ili organizacija) odabire jednog pružatelja usluga, koji mu dodjeljuje korisničko ime i lozinku. Na taj je način računalu korisnika omogućena komunikacija s računalima providera, koji ga “propuštaju” na globalnu mrežu – internet.

Kad utipkamo adresu stranice koju želimo posjetiti, zapravo šaljemo signal računalu (poslužitelju) na kojem se ta stranica nalazi, putem računala posrednika (servera) našeg poslužitelja. Server prima zahtjev našeg računala za tom stranicom, preusmjerava ga do poslužitelja na kojem je ta web stranica. Tako se stvara veza između našeg računala i poslužitelja tražene internetske stranice.

Što kaže statistika?

Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, u kojem je sudjelovalo 4000 učenika iz 19 osnovnih (od četvrtog do osmog razreda) i dvije srednje škole (prvi i drugi razred) u deset gradova Republike Hrvatske, pokazalo je da 73 posto djece ima neko iskustvo u korištenju internetom, pri čemu upotreba raste s dobi. Zanimljivo je da se čak 47 posto djece koja nemaju računalo kod kuće koriste internetom. Gotovo svakodnevno njime se koristi 58 posto djece, jednom tjedno 26 posto djece, a 17 posto njih jednom mjesečno ili rjeđe.

Što je to……CHAT?

Chat sobe vrlo su popularan način internetske komunikacije, osobito među djecom i mladima. Predstavljaju nešto poput soba za razgovor u kojima posjetitelji mogu međusobno razgovarati, upoznavati se, raspravljati o određenoj temi… Korisnici mogu razgovarati međusobno, ali se i izdvojiti te komunicirati privatnim porukama, koje su vidljive samo tim osobama. Na chatu je moguće susresti i korisnike iz drugih zemalja, pa i s drugih kontinenata, te doznati više o njima, njihovoj zemlji i običajima.

…FORUM?

Forumi ili stranice za diskusiju su internetske stranice na kojima se okupljaju korisnici interneta kako bi dali svoje mišljenje o nekoj temi ili zatražili mišljenje i savjet drugih. Vrlo su popularni i okupljaju mnogo korisnika različitih dobi i interesa. Postoje forumi o mnogim temama, kao što su politika, zdravlje, sport, glazba, škole, pomoć oko računala. Tako je, primjerice, moguće komentirati film, glazbu, doznati što se novo događa u gradu, potražiti savjet kako se pomiriti s prijateljicom ili koji je najbolji zubar u gradu. Za razliku od chata, gdje se sadržaj briše jednom kad osoba izađe iz chat sobe, zapisi na forumu su trajni, odnosno moguće ih je vidjeti i komentirati rasprave otprije nekoliko mjeseci.

…BLOG?

Blog je skraćenica od engleske riječi weblog, što u doslovnom prijevodu znači “internetski dnevnik”. To je internetska stranica na kojoj pojedinac, obično kronološkim redom, bilježi svoja razmišljanja i stavove. Pomoću bloga svaki korisnik interneta može, jednostavno i potpuno besplatno, pisati vlastitu kolumnu, pa ga se zato često uspoređuje s internetskim novinarstvom. Autor bloga može komentirati aktualne teme, izvještavati o događajima na kojima je sudjelovao, ili pak objavljivati vlastite umjetničke radove – pjesme, priče, eseje, pa čak i fotografije koje je snimio.

Posebna je mogućnost da posjetitelji bloga mogu upisati javni komentar pojedinih članaka. Zato se kaže da je blog interaktivan – jer omogućuje izravnu komunikaciju autora i njegovih čitatelja.

Mnoge poznate osobe pišu svoj blog, od političara i sportaša do pjevača i glumaca. Uz to, mnogi koji su počeli kao anonimni autori bloga (bloggeri) zbog svog načina pisanja postali su vrlo popularni u svijetu interneta, pa i šire. POD MASKAMA…

Ono što je zajedničko chatu, blogu i forumu jest korištenje nadimaka koje posjetitelji sami izaberu, što im pruža anonimnost. To znači da korisnici međusobno ne znaju tko je tko u stvarnom životu, ne znaju imena i prezimena, adresu, broj telefona. Jedni o drugima znaju samo ono što se iznese na internetu. Anonimnost stoga omogućuje ljudima da budu otvoreni i podijele s drugima stvari koje bi im bilo neugodno izreći nekome tko ih poznaje. Moguće je zatražiti pomoć u rješavanju nekog problema ili izreći mišljenje o nekoj temi, bez straha da će biti prepoznati i da će zbog toga imati neugodnosti.

Međutim, anonimnost može biti i otvorena pozivnica svima koji žele zloporabiti takav način komunikacije. Često na forumu ili chatu mogu se naći prijatelji s kojima dopisivanje može biti vrlo zabavno i poučno. Ali nisu svi korisnici interneta dobronamjerni, a od nekih se mogu doživjeti i velike neugodnosti. Netko na chatu, forumu ili blogu može vrijeđati, prijetiti i/ili pisati o drugima stvari koje nisu istinite ili koje su privatne i tajne. Često je to netko koga poznajemo, možda prijatelj iz razreda s kojim smo se posvađali ili netko iz društva tko je ljubomoran. Ta osoba može misliti da, ako koristi nadimak i nitko ne zna kako se zove, može činiti što želi, pa i gnjaviti druge. Ali nije baš tako!

U posljednje vrijeme među djecom i mladima blogovi su postali jedan od najpopularnijih oblika komunikacije. Na internetu ih ima na milijune i njihovi vlasnici su ljudi iz svih slojeva društva i različitih zanimanja. Blogovi se po načinu vođenja dijele na kolaborativne (u njihovoj izradi sudjeluje više ljudi) ili individualne. U Sjedinjenim Državama, primjerice, blog je danas zajednica toliko snažna i brojna da ima utjecaj i na javno mišljenje.

Zašto koristiti blogove?

Osim što se koriste za zabavu, blogovi su odlični komunikacijski alati koji povezuju korisnike interneta, timove ili poslovne ljude. Pomažu malim grupama da komuniciraju lakše nego putem e-maila ili diskusija na forumima. Drugim riječima, blog svakome bez tehničkog znanja omogućuje da bude prisutan na “mreži svih mreža” bez ikakvih ograničenja. Svatko može graditi svoju internetsku stranicu i na njoj stvarati sadržaje kakve god želi i na način koji želi. Takvi “privatni dnevnici”, dostupni milijunima stranaca, privlače pozornost dok je osoba skrivena iza svoga računala.

Blogiranjem se razvijaju socijalne vještine, ispunjava se potreba za samoekspresijom te se poboljšavaju sposobnosti pisanja. Blogove može pisati bilo tko, o bilo čemu: školskom ručku, popularnoj glazbi, pročitanim knjigama i dr.

Glavne karakteristike internetskih blogova:

to je oblik internetske stranice koja se može lako i brzo stvoriti

organiziran je vremenski (kronološki unatrag)

organiziran je prema komentarima

komentari su uglavnom kratki i često se postavljaju

organiziran je prema vremenima ulazaka (svaki ulazak je obilježen vremenom)

omogućuje trenutačno uključivanje na internet, ne iziskuje poznavanje korištenja nekog specifičnog računalnog programa

obično je djelo samo jedne osobe, no postoje i blogovi koje stvara više osoba

mogu biti besplatni ili vrlo jeftini

kroz njih se očituju autorov glas i osobnost.

Kako učitelji gledaju na internetske blogove:

oni su način da se unaprijedi pisanje

mjesto razmjene iskustava

jednostavan način da se brzo kreira internetska stranica

način da se poveže s drugim ljudima

savršeno mjesto za brzo pisanje

mjesto za pisanje organizirano prema osobnom ukusu

savršeno za razmišljanje izvan društvenih okvira

mjesto na kojem se učenici mogu slobodno izražavati

internetska stranica koja potiče aktivno uključivanje učenika i profesora

mjesto za surađivanje

primjeren način uključivanja roditelja u školski proces.

Kako učenici gledaju na internetske blogove:

zabavno mjesto za pisanje

mjesto slobodnog izražavanja osobnih mišljenja, stavova, uvjerenja

mjesto vježbanja vještine pisanja

mjesto na kojem mogu biti glavni

mjesto izmjene mišljenja, iskustava

mjesto na kojem mogu pokazati pravoga sebe

mjesto za učenje

mjesto na kojem se mogu doznavati nove informacije

može se odgovarati na nešto što je netko drugi napisao

zabaviti se i učiti istodobno

nitko ne može kontrolirati napisano

mogu se koristiti nadimci, a ne pravo ime i prezime

dobivanje povratne informacije o napisanom od ostalih posjetitelja bloga

blog se može voditi još dok si dijete, bez čekanja da se odraste.

Blogiranje kod mladih ima pozitivne učinke: unaprjeđuje važne socijalne vještine, zadovoljava potrebu za samodokazivanjem i izgrađuje sposobnost pisanja. Takvi pozitivni učinci su najčešći. No, lakomisleno blogiranje može biti opasno zbog nekoliko razloga. Jedna od opasnosti je dostupnost informacija velikom broju ljudi, uključujući i pedofile, za koje je internet postao savršeno virtualno igralište na kojem mogu doći do djece, skriveni u anonimnosti svojih domova.

Naime, pedofil cijelo vrijeme prikuplja informacije s bloga da bi ih složio u osobni profil djeteta. Ime škole, imena prijatelja, nastavnika, adrese, imena ulica, grad – bilo koju od tih informacija mogu iskoristiti osobe s neprijateljskim namjerama, primjerice seksualni zlostavljači. Dok tinejdžer misli da su detalji koje daje na internetu bezazleni, pedofil ih u realnosti koristi kao putokaz do djetetove kuće. Naime, anonimnost djetetu daje lažni osjećaj sigurnosti te može dovesti sebe u opasnost dajući dovoljno podataka o sebi kako bi pedofil stupio s njim u kontakt.

Pedofili vole polako sastavljati priču o djetetu, a svaka osobna informacija njima je nova pojedinost. Čak i mala informacija pomaže im da slože puno veću priču. Oni vole slagati puzzle. Svaki djelić osobne informacije daje im jednu životnu slagalicu.

Djeca i tinejdžeri trebaju imati na umu da mala informacija vodi k velikim odgovorima za onoga koji traži žrtvu. Dobivajući dovoljno komadića, sposobni su vidjeti cijelu životnu priču – sve iz informacija koje im djeca i ne znajući otkriju. Stoga pružanjem sitnih detalja o sebi, djeca zapravo omogućuju osobama s neprijateljskim namjerama da oblikuju potpunu priču – sastavljenu od informacija koje su im malo po malo nehotice davala. Stoga je bitno da djeca i mladi svoj blog drže privatnim, odnosno zaštite ga. Cyberbullying

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona. Odnosno i počinitelj(i) i žrtva(e) su maloljetnici.

Postoje dvije vrste nasilja preko interneta: izravan napad i napad preko posrednika. Izravan napad događa se kad maloljetnik:

šalje uznemirujuće poruke mobitelom, e-mailom ili na chatu

ukrade ili promijeni lozinku za e-mail ili nadimak na chatu

objavljuje privatne podatke ili neistine na chatu, blogu ili internetskoj stranici

šalje uznemirujuće slike putem e-maila ili MMS poruka na mobitelu

postavlja internetske ankete o žrtvi

šalje viruse na e-mail ili mobitel

šalje pornografiju i neželjenu poštu na e-mail ili mobitel

lažno se predstavlja kao drugo dijete.

Nasilje preko posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće osobe, koja toga najčešće nije svjesna. Primjerice, neko dijete dozna lozinku drugog djeteta za njegovu e-mail adresu ili nadimak na chatu. Tako s njegove e-mail adrese može slati uznemirujuće poruke njegovim prijateljima, ostavljati neprimjerene poruke na blogu, chatu ili forumu. Svima se tako čini da je žrtva zapravo ta koja čini loše stvari. Prijatelji će se posvađati s njime, administrator će isključiti njegov nadimak ili e-mail adresu, roditelji će se naljutiti na njega i bit će kažnjen. Oni su posrednici u zlostavljanju, a toga nisu ni svjesni.

Počinitelj može staviti oglas seksualnog ili provokativnog sadržaja u ime žrtve s njezinim brojem mobitela ili adresom. Na taj način dijete može doživjeti mnoge neugodnosti i naći se u opasnosti.

Napad preko posrednika najopasnija je vrsta nasilja preko interneta jer često uključuje odrasle, među kojima ima mnogo ljudi s lošim namjerama.

Bez fizičkog kontakta s publikom, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. Školski tračevi nađu svoj put do bloga i žrtva trača osjeća da je u rukama nepoznatog internetskog napadača. Što obuhvaća takav oblik nasilja?

Međuvršnjačko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka.

Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i “provaljivanje” u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima.

Nasilje među vršnjacima sve češće se odnosi na nekoliko oblika komunikacije, uključujući zvuk, slike, animacije i fotografije. Cyberbullying se najčešće izvodi oblicima komunikacije u kojima identitet počinitelja može biti skriven. Nedostatak socijalnih i kontekstualnih naznaka, kao što su govor tijela i ton glasa, može imati mnoštvo učinaka: nema opipljive, afektivne povratne informacije o tome je li ponašanje preko interneta prouzročilo štetu drugome. Anonimnost počiniteljima nasilja preko interneta daje osjećaj da nekažnjeno mogu ne poštovati socijalne norme i ograničenja, što rezultira već navedenim ponašanjem. Što kažu istraživanja?

Iako je provedeno malo istraživanja na temu međuvršnjačkog nasilja putem interneta, rezultati su vrlo zanimljivi. Naime, čak 18 posto djece u dobi od 12 do 14 godina bilo je žrtva nekog od oblika nasilja preko interneta, a 11 posto njih izjasnilo se kao “internet nasilnici”. Od djece koja su bila izložena učestalom nasilju na internetu, njih 62 posto izjavilo je kako je nasilnik bio njima poznata osoba ili čak kolega iz razreda. Uz to, djevojčice su češće žrtve, ali i češći nasilnici na internetu od dječaka.

Istraživanje u SAD-u, koje je uključivalo djecu u dobi od 10 do 17 godina koja se redovito koriste internetom, pokazalo je da je 19 posto njih bilo izloženo seksualno neprimjerenim porukama. Od izložene djece, njih 25 posto pokazivalo je veći stupanj stresa nakon toga. Najveći stres bio je prisutan kod mlađe djece (od 10 do 13 godina), kod djece koja su se koristila računalom izvan vlastitoga doma, djece koja su dobivala agresivne poruke seksualnog sadržaja, te u slučajevima kad je druga osoba pokušala dijete nagovoriti na susret.

Rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabrog telefona (2005.) pokazali su da je 27 posto djece bilo izloženo porukama sa seksualnim sadržajima. Primljene poruke su u 59 posto slučajeva sadržavale fotografije golih osoba, 46 posto poruka bilo je s fotografijama seksualnih radnji, 12 posto slika sadržavalo je nasilje i seks, a četiri posto poruka sadržavalo je fotografije djece. Najveći broj tih izlaganja dogodio se dok su djeca pretraživala internet (67 posto), sedam posto djece dobilo je poruku s adresom na koju da se jave, 25 posto poruka pristiglo je na osobni e-mail s nepoznate adrese, a 8 posto poruka stiglo je na osobni e-mail s poznate adrese, najčešće od prijatelja.

Čini se da, što je dječja aktivnost na internetu više istraživačka, veća je vjerojatnost izlaganja nepoželjnom seksualnom sadržaju. Većina nepoželjnih izlaganja dogodila se dok su se djeca koristila računalom kod kuće, a 7 posto djece susrelo se s porukama koristeći se računalom u školi.

Djeca čiji roditelji nemaju pristup njihovim e-mailovima češće su primila poruke sa seksualnim sadržajima (32 posto prema 20 posto djece koji se koriste adresom roditelja za dopisivanje). Naime, pokazalo se da 49 posto djece izjavljuje da roditelji nemaju pristup njihovoj pošti, a kod 16 posto njih da «možda imaju», što upućuje na smanjenu mogućnost nadzora sadržaja koji dijete prima putem e-mailova. Roditelji imaju pristup e-mailovima kod 22 posto djece.

Trećina ove djece (33 posto) nije nikome povjerila svoje iskustvo dobivanja poruka sa seksualnim sadržajima. A oni koji su se povjerili, najčešće su to učinili: prijateljima (52 posto), roditeljima (17 posto), a četiri posto djece reklo je nekoj drugoj odrasloj osobi, najčešće profesoru u školi. Djevojčice češće odmah obrišu ili zatvore pristigle poruke od dječaka (53 posto prema 24 posto). Dječaci češće odu na ponuđene internetske stranice (20 posto prema pet posto). Četvrtina djece koja su bila izložena porukama sa seksualnim sadržajima izjavljuje da su imala uznemirujuću emocionalnu reakciju, češće djevojčice (47 posto, dječaci – 19 posto) i mlađa djeca.

Internetski bullying uključuje populaciju koja je većim dijelom srednja klasa, djecu najčešće poznatu kao “dobru ” ili “one od kojih bismo najmanje očekivali” zlostavljanje ili ponižavanje drugih. Internet izaziva neobuzdano ponašanje dijelom i zbog činjenice da je riječ o “sivom području” društvene interakcije. Stručnjaci…

…ističu da internet briše društvene kočnice. Dopušta djeci da govore i čine stvari koje ne bi mogli napraviti u interakciji “licem u lice”, i ona imaju osjećaj da neće morati odgovarati za takva ponašanja na način na koji bi inače odgovarali za, primjerice, javno izrečene riječi. To im daje lažan osjećaj sigurnosti i moći.

Djeca…

…se s time slažu. “E-mailovi i blogovi mnogo su manje osobni”, rekla je jedna 18-godišnjakinja. “Toliko su neformalni i neposredni da je ljudima lakše biti iskreniji i čak bezobrazniji zbog toga. Ljudi mogu biti bezobrazni i okrutni koliko žele jer se ne suočavaju izravno s osobom. Isto kao kod komunikacije telefonom. No, ovo je još jedan korak dalje. Ne samo da ne moraš vidjeti reakciju osobe, ne moraš ni čuti njezin glas.”

“Ako se situacija užari pri komunikaciji preko interneta”, dodaje druga 16-godišnjakinja, “tinejdžeri se mogu odjaviti, i kad ih se pita, glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Mogu čak reći da se netko drugi koristio njihovim screen imenom. Ne moraju priznati vlastitu agresiju.” Još malo o opasnostima karakterističnima za cyberbullying…

Posljedice nasilja preko interneta katkad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Uz to, kod nasilja na internetu postoji snaga pisane riječi, jer žrtva može svaki put ponovno pročitati što je nasilnik o njoj napisao, a u verbalnom obliku uvrede se lako mogu zaboraviti. Pisana riječ djeluje konkretnije i realnije od izgovorene.

Nadalje, vrlo je mala mogućnost za izbjegavanje nasilna ponašanja, s obzirom na to da se na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno ne bi bila nasilna.

Kako se okrutnost preko interneta može intenzivirati udaljenošću između počinitelja i žrtve, tako se mijenja koncept zlostavljanja. Djeca više nemaju tu sigurnost da mogu otići kući i izbjeći zlostavljanje. Prije deset godina, ako bi dijete bilo zlostavljano, moglo je otići doma i sjediti ispred televizora. Danas kad djeca provode toliko vremena ispred računala, bilo da kupuju, istražuju nešto za školu, igraju igrice ili se samo druže s prijateljima, lakše postaju metom zlostavljanja. Djeca imaju pristup jedno drugome dvadeset i četiri sata dnevno. Mogu se, primjerice, međusobno zlostavljati čak i u ponoć.

Školski djelatnici najčešće ne odobravaju takvo ponašanje, ali ne poduzimaju ništa, s argumentom da se to događa izvan školskog okruženja. Ipak, kao što svako dijete zna, “sočan” materijal brzo se prenosi, nepovratno ostavljajući trag u razredu, školi, među učenicima.