Varaždinsko groblje zaštićeni je spomenik prirode, jedno od tri najljepših u Evropi, nastalo potkraj 18. stoljeća, a njegovom današnjem izgledu možemo zahvaliti Halleru, običnom krojaču po struci, koji ga 1905 godine počeo oblikovati po uzoru na dobro poznati park Versaille. Oko 7000 raznovrsnih stabala, čempresa, javora , breza, bukvi i magnolija, krasi taj prostor na kojeg smo mi varaždinci jako ponosni.

On nije samo počivalište za mrtve već je osmišljeno i kao šetalište i odmor za sve one koji traže malo mira i spokoja u hladu tuja na mnogobrojnim klupama.

Tu se nalaze i mnogobrojni spomenici naših dobro poznatih umjetnika kipara, između kojih odvajam Mihanovića sa kipom "Anđela smrti", te spomenik Vatroslava Jagića koji kroz cijelu godinu biva uređivan i okićen cvijećem, što našeg poduzeća "Parkovi", što rukama naših građana.

Ne postoji pisano pravilo, niti je to zvanično običaj urediti i ukrasiti tuđe grobove, to je naprosto u nama samima. U te dane prolaziti pokraj napuštenih, zaraslih grobova i urediti grob samo svojih najbližnjih za mene je bizarno, kao što mi je isto to kad posjetim neki veliki i poznati grad, prošećem kroz njegov centar , sav u sjaju i glamuru, a zatvorim oči i ne želim da me dotakne i njegova margina, u bijedi i siromaštvu.

Ne mogu zapaliti samo svijeću na grobu mojih roditelja, a da to isto ne učinim i na susjednom ako primjetim da je odavno napušten i zaboravljen. Tu leži jedna duša, koja je svoj doprinos , ma kakav on bio , dala našem čovječanstvu i zavrijedila je barem u te dane da bude primjećena, da se joj molitvom poželi spokoj.

Što se pak tiče jela i pića...ne oskvrnjujem ničiji grob, ne opijam se i raskalašeno ponašam....Nakon napornog rada i promrzla, sasvim mi je normalno i ljudski da učinim stanku , pojedem i utoplim se čajem kako bih dalje mogla nastaviti posao. Na taj način i te duše blaguju samnom, ma koliko to za tebe bizarno, degutantno  zvučalo.....

Izgled groblja puno govori o nama samima. Ono je živa slika našeg poimanja života i smrti.Onoliko koliko cijenimo duše pokojnika i njihovo vječno prebivalište, toliko cijenimo i sve ono što nas za života okružuje.To je most koji nas spaja sa onom drugom obalom, na koju ćemo stići kad tad. Svaki grob za mene je trag onog neizrečenog, a ipak u nama duboko proživljenog.

Znam da nisi imala namjeru vrijeđati moje osjećaje vezane uz taj dan...Zahvalna sam ti za iskreni komentar i mišljenja sam da bi se u svim prilikama upravo tako trebali izražavati...oprezno, s namjerom da nikoga pritom ne povrijedimo.

Lijep pozdrav