U gradu sam, moram nešto brzinski obaviti i brzo se vratiti doma jer me čekaju obveze. U Jurišićevoj automatski prelazim na desnu stranu jer mi je tramvajsko stajalište na desnoj strani. Promičem pored zaostalih Božićnih ukrasa u izlozima s mišlju kako su se i trgovci ulijenili i samo će uskoro te ukrase zamijeniti Uskrsnim rascvjetanim granama, pisanicama, picekima i zajčekima. I klima nam servira samo dva godišnja doba, pa su se trgovci prilagodili, aranžiranje izloga od Božića do Uskrsa.
Na tlu čuči stariji muškarac i zuri u nekakvu nigdinu. Možda i sjedi na nečemu, ali ja u brzini prođem, no krajičkom oka uhvatim neko plavetnilo u njegovim rukama, plavo kao naš magicus i to me natjera da se vratim. U rukama drži časopis, na palvoj naslovnici žuta slova Ulični fajteri. Kupujem i usput razgovaram sa čovjekom pomalo neodredivih godina. Kaže mi da je časopis pomoć beskućnicima, da ga samo beskućnici prodaju. Platim i pozdravim se s njim, u hodu vidim da mi je u rukama časopis br. 3, pitam se kako mi je promaknulo da se netko samoorganizirao, jesam li previše zatvorena u svoj svijet i svoje nevolje? Sjećam se da smo na magicusu predstavili Ulične svjetiljke, također časopis za beskućnike u Rijeci: https://www.magicus.info/hr/magicus
/tekst.php?id=111294
https://www.magicus.info/hr/magicus
/tekst.php?id=9535
https://www.magicus.info/hr/magicus
/tekst.php?id=111293
Znam za Udrugu Bokci i mnoge druge humanitarne udruge.
Ideja da si beskućnici sami pomognu distribucijom vlastitog časopisa im vraća barem mrvicu dostojanstva. Doma prolistam časopis, proguglam naslove i otkrijem da Udruga Ulični fajteri ima i svoju fb-stranicu:
https://www.facebook.com/Humanitarna-udruga-Fajter-814081125316261/
Stvarno su borci. Guglam dalje i nailazim na propušteni članak:
Mile Mrvalj
Pokrenuli časopis za beskućnike: 'U njemu nema kukanja, plakanja, kritiziranja...'
Ja sam po svojoj prirodi pozitivac, afirmativac... To je časopis u kojem nema kukanja, plakanja, kritike, nego samo akcija i samo afirmativno. Ako netko želi istresti svoju frustraciju, neka je istrese, puštam ljudima da iznesu što misle, kaže Mrvalj dodajući: Kada nekomu pomognete sa sto kuna, vi ste mu pomogli taj dan. Da ste mu našli posao, vi biste mu pomogli za čitav život. Uvijek sam bio za to da netko tko je sposoban, da mu se da mogućnost da živi od svog rada.
Dodaje i kako postoji velik broj ljudi koji su radno sposobni, a već godinama, neki i desetljećima, nemaju ni sekunde radnog staža. Ovim će projektom, kaže, pokušati sve izvući iz beznađa. Šezdesetak ljudi bit će obuhvaćeno projektom.
Sve je veći broj beskućnika, posebice u vrijeme ekonomske krize, i to je velik problem jer se radi o najekstremnijem obliku siromaštva. U Hrvatskoj je evidentirano oko 700 beskućnika, najviše ih je u Zagrebu.
Grad Zagreb se prošle godine javio na natječaj „Širenje mreže socijalnih usluga u zajednici" Ministarstva socijalne politike i mladih, koji je bio otvoren u sklopu Europskog socijalnog fonda. Grad je prijavio projekt pod nazivom „ReStart - podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada". Ovih dana pripremaju se za provedbu projekta koji je prošao natječaj i dodijeljeno mu je malo manje od milijun i pol nepovratnih sredstava.
http://vijesti.hrt.hr/292731/mile-mrvalj-covjek-koji-se-izborio-da-se-cuje-za-hrvatske-beskucnike
Eto, nikad nije kasno da se uključimo u pomaganje...ja znam da hoću, kad god mi se pruži prilika i kadgod budem mogla...
Kako Nebo meni brzo odgovori na sve što radim, zanimljiva se stvar dogodila na mom povratku doma. Već sam bila vrlo blizu doma kad su me zaustavile dvije gospođe užurbano mi objašnjavajući da gledaju sve moje tv-emisije. Zatraže me broj telefona, ja iskopam dvije vizitke i pozdravimo se. Snebivajući se dignem oči k Nebu, pošaljem molitvu za beskućnike i zahvalu za sebe.
Ovi gore su ponekad stvarno brzi u svom djelovanju. Nemam pravo ni ja stajati u mjestu i ne činiti barem ono što mogu i koliko mogu...
Bio je to posve neobičan dan u mojoj uobičajenoj žurbi...
bglavac
edin.kecanovic
