Mrmori kiša...tmuran je dan...ljeta nije ni bilo...a već na jesen miriše...ne preostaje mi drugo nego da na tren citiram Cesarića...

"Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše..."

Zapravo volim kišu...ona me čini nostalgičnom...čežnjivom...

U ritmu kapi kiše lako je sakriti nemir vlastitog srca...

Ima nešto suosjećajno u kišnom danu...kao da tuguje sa tužnima...

Suze je najlakše skriti među kapi kiše...dok mokrog lica dignutog prema nebu... pretražujemo oblake...

Kišu vole i djeca...strpljivo čekaju da se skupe prve lokvice u koje će s užitkom šljapnuti...možda će šćućureni pod kišobranom stidljivo šapnuti svoje prvo...volim te...

Poslije će...najprirodnije na svijetu...dignutih razdraganih lica...loviti kapi u letu...

Pa kako bi onda kiša...mogla smetati ljetu...

Nadam se da ne smeta ni vama...

Vaša urednica
Irida