Gledam moju najmanju unučicu kako se nježno brine za svoje lutkice i plišance.

Netko bi rekao da je curicama to urođeno, ja mislim da ona samo prenosi na svoje igračke ono što dobiva od mame i tate i ostatka obitelji.

Bila je kod mene prije dva dana, mi odrasli smo razgovarali, ona se igrala.

Ja sam bila nevesela, imam upalu uha koje me strašno boli do mozga.

Ona svaki put kod mene traži "ono belo", traži jednu kocku šećera, mama se buni, ali uvijek uzme samo jednu i vragolasto ju licka i gricka zubićima, to je mali ritual, namjerno provocira mamu koja se brine o zubićima, očiju punih smijeha.

Vidi da sam ja "čudna", u jednom trenutku me uzme za ruku: "baka, idemo u toju sobu", zavjerenički zatvori vrata, da mama i tata ne smetaju, uzme moj kozmetički pribor i počne me šminkati.

Valjda je htjela moj stari izraz na licu, bez boli.

Tako sam taj dan ja bila na redu da dobijem svoju porciju nježnosti.

Uspjela me je ostaviti bez teksta.

Zbilja, svatko treba malo nježnosti.