Uvodna slika posuđena sa: velika-scena.com

Internet je preplavljen video sadržajima, snima se sve i svašta, od jutarnje kave, što ste jeli, što ste obukli, kakva vam je kuća, gdje ste bili i kuda idete do intime u najdoslovnijem smislu te riječi, ljudi cijeli svoj život bukvalno žive na internetu i sve to snimaju, jer ako to nisu pokazali svijetu, to je kao da i nisu doživjeli.

Pričanje priča videoclipovima je roman nečijeg života u nastavcima, ispunjen ponekad tematskim, ponekada posve trivijalnim sadržajima u kojima ljudi kao da dovikuju cijelom svijetu "hej, i ja sam tu".

Očito se većina ljudi osjeća nevidljivima, neprepoznatima i neuvažavanima.

No kao što nijedan citat ne sadrži roman iz kojeg je izvučen, a o poplavi citata sam već pisala, tako i nijedan kratki videoclip ne može dati cjelovit uvid u nečiji život, a niti u kvalitetu nečijeg života.

Jednako ni broj lajkova ili pregleda ništa o tome govori.

Većina tih video sadržaja je reklamnog karaktera, a drugi jednako velik, ako ne vići dio je spada u okvir "pričam ti pričiu", a o čemu, to je nebitno,

Važno je da je kratki video na crti između anegdote i humoreske, da je smiješan i da plijeni pažnju, što se nadovezuje na jučerašnji prilog o Muzeju smijeha i nasmijavanja u Zagrebu, prvog takvog u svijetu.

Ljudi su očito u svojim sumornim životima gladni smijeha.

Pričanje priča oko logorske vatre ili u videoclipovima se razlikuje samo po tehnologiji i po ničemu drugom.

No, logorske priče su se pričale do otkrića pismenosti, a videoclipovi ukidaju pismenost, jer zbog njih više nitko ništa ne čita.

Jedino dobro što sam zamijetila je da posve anonimni, obični ljudi imaju više dara za nasmijavanje svekolike svoje publike od velikog broja profesionalaca koji troše ogroman novac da bi snimili nešto stvarno smiješno.