Ja sam prilično melankolične naravi, rođena sam u sivilu jeseni i nekako mislim da jesenska djeca naginju prirodno toj melankoliji.

Ne tražim opravdanja, ali otimam se tom životnom sivilu humorom, satirom i nikada ne potonem do kraja.

Mogu pasti, ali se brzo dižem, ima nešto u meni što stremi gore, iznad svaokdnevnih problema i to me uvijek povuče gore.

I baš si danas mislim kako je bilo mudro Svjetski dan smijeha smjestiti u najdepresivniji mjesec u godini, jer je smijeh najpotrebniji kada ga najmanje ima.

Ja volim trpki, ponekad i jetki humor, oštricu satire koja se lako prevori u cinizam.

E, tu moram još puno vježbati, naučiti razlike i poštovati granice.