Jedanput davno sam napustila jedan inače, zanimljiv seminar, jer sam shvatila da trenerica stvara sljedbenike, okupljene osobe pretvara u ovisnike o njezinom vodstvu.

To mi je nalikovalo na stvaranje kulta ili osnivanje nove religije.

Poslije sam prepoznala isti obrazac kod većine tzv. životnih trenera, čast rijetkim iznimkama.

Prvo pitanje kad naiđemo na problem nam treba biti: Trebamo li tuđu pomoć da ga riješimo?

Uvjerenje u moguće rješenje nas dovodi do stvarnog rješenja.

Drugo pitanje koje si moramo postaviti je: Što iz tog problema trebam naučiti o sebi, a da me o tome ne mogu poučiti drugi, jednostavno zato jer me ni ne poznaju?

Strah da ne možemo nas blokira, vjera da možemo nas vodi do svih rješenja.

Ako ste hrabri samo dok vas treneri "vode za ruku" i govore vam što da učinite, a paralizirani ste čim pokušate samostalno koračati, nešto ne štima.

I tko kaže da svi problemi moraju biti riješeni?

Neki su se dogodili samo da vas probude i pokrenu.

Neki problemi mogu biti riješeni tek postepeno, s vremenom.

Neki problemi su samo šapat vaše duše da se trebate maknuti iz nerješive situacije.

Mala preporuka: usporedite nekoliko propovijedi profesionalnih propovjednika koji su učili na tradiciji staroj preko 2000 godina s nekoliko "predavanja" životnih trenera i potražite sličnosti i razlike.

I ne brinite se toliko: Brige ne rješavaju probleme, samo nam crpe energiju.

Sve što trebamo svi činiti je: riješiti ono što je rješivo, naučiti živjeti s onim što trenutno nije rješivo i ako to ne možemo, smoći snage i maknuti se iz problematične situacije.

Mudrosti i citate koje, slušate na upitnim radionicama možete i sami naći u knjigama.

Čitajte ljudi!