Priča iz života - Moj ugao
Danas je na tom mjestu trgovački centar iz lanca GETRO. Izbetonirani prilazi, rampe i parkinzi su izbrisali svaki trag da je tamo neke19…-te godine tu bilo maleno polje na samom rubu grada, pored kojeg sam svakodnevno prolazila pješačeći od svoje podstanarske sobe do faxa, jer je prijevoz za mene bio luksuz koji si nisam mogla dopustiti.
Ta jesen koja je polako već ulazila u zimu, bijaše čudna. Iako bez sredstava za život, tvrdoglavo sam odlučila studirati po svaku cijenu. Radit ću! To je bila moja čarobna rečenica koju sam ponavljala kao mantru. Izborila sam se za malenu stipendiju, uspjela je čak i poduplati, da bar pokrije troškove stanovanja, a onda su krenule muke po stvarnosti.
Obećana stipendija je redovito kasnila. Poslovi u Studentskom centru su se dijelili po nekom tajnom ključu i mene su redovito mimoilazili. Između obaveznih vježbi i propuštenih predavanja glavinjala sam u potrazi za poslom.
Zadnji posao, nađen preko oglasa ispisanog nevještim rukopisom i zalijepljenim na staklu ulaznih vrata je bio pranje prljavih tanjura u jednoj šiptarskoj slastičarnici trajao je samo jedan dan. Dok mi je znoj s lica curio u prljavi sudoper osjetila sam na vratu prljavi, vreli muški zadah, a mesnate ruke su sleđa krenule po mom tijelu.
Okrenula sam se da vidim drskog idiota koji je nepodnošljivo mirisao na burek i luk, muka mi se dizala iz želuca u grlo i bojala sam se da ne povratim u taj čas shvatim da mi se u lice cereka svojim pokvarenim zubima, sam gazda dotične radnje (tako ju je zvao dok smo dogovarali posao).
Slastičari i momci koji poslužuju ( jedva da su tek postali dječaci) su se značajno i potiho smijuljili. Počela sam se tresti od bijesa, ruke uronjene u bogatu pjenu u sudoperu su počele drhtati i lijeva je instiktivno poletjela ka tom smradnom zadahu.
Zepteći (cepteći) od gnjeva i poniženja sam prosiktala: - Kad se odlučim prokurvati, onda neću dolaziti rovati po nečijem prljavom sudoperu! -
Naravno, dobila sam momentalni otkaz. Došla je subota, zadnje novce (dio nažican) sam potrošila na kruh i jogurt još u četvrtak. Stipendija nije stigla ni ovaj tjedan, gazdarica je ceketala o stanarini i traženju novog stana. Sve moje sustanarke iz susjednih soba su za vikend otišle doma. U maloj čajnoj kuhinjici, improviziranoj u honiku, u dnu nekakvog poluormarića sa zavjesicom umjesto vratašca našla sam dva/tri poluuvela krumpirića, možda dvije žlice brašna, malo začinske paprike i malo ulja na dnu boce, jedino je soli bilo dovoljno. Sjedila sam zdvojna u svom prohladnom sobičku (gazdarica je reducirala grijanje, valjda da nas ne razmazi), već je i popodnevna subotnja tišina legla na grad,
Rudeš je vani bio umotan u izmaglicu a malo polje na rubu grada, na koje inače nisam obraćala pažnju, mi se automatski vizualiziralo u glavi. Cijelo je bilo zasađeno porilukom.
Mahinalno sam navukla crne samterice, cipele i svoju, za ovo doba godine pretanku jaknu, zgrabila crnu vreću za smeće i kao hipnotizirana krenula prema tom polju. Bio je neki mrtvi sat, ljudi su se zavukli u kuće pred hladnoćom, mladež još nije krenula u subotnje preovode, magla koja se ubrzano spuštala me milostivo obavijala i ja sam, čak ni ne osvrćući se previše, nabrstila pola vreće poriluka.
Stigla sam doma polupromrzla i odmah se dala na kuhanje. U životu nisam skuhala bolje varivo od poriluka ni prije, ni poslije te čudne subote. Jela sam ga skoro pobožno, namačući u njega tri dana stari kruh.
Taman sam pospremila , kad sam čula kucanje… U sobu mi je ušla kolegica s faxa koja je jednako kuburila s egzistencijom kao i ja. Kad god smo se posjećivale, prvo pitanje nam je bilo:
- Jesi li gladna? – Odgovorila je pitanjem:
- Šta imaš? -
- Varivo od poriluka. –
- Daj, tvoja variva su uvjek tako dobra, ti znaš skuhati od ničega, nešto dobro. –
Jela je slasno, s tekom osobe koja se već dugo nije pošteno najela, kao i ja. A onda sam pogriješila. Usred jela sam je upitala može li pogoditi odakle mi poriluk i ispričala joj svoju popdnevnu „pustolovinu“…
Ona se ukočila nad napola pojedenim jelom, odgurnula tanjur od sebe, sa žestokom, osuđujućom i kategoričnom rečenicom;
- Ja to neću jesti, to je ukradeno! –
Gledala sam je zabezeknuto, šokirana. I ne zato što što je njezina reakcija bila pretjerana, nego zato jer sam u tom trenu mislila o tome koliko će tog povrća propasti i ostati nepobrano i kako sam ja možda pobrala upravo taj dio i to sam joj i rekla, no ona je bila nepokolebljiva u svom poštenju. Bila sam zbunjena jer se doista radilo o pukom preživljavanju. No, svi pokušaji da joj objasnim razliku između obijesti, potrebe i nužde su pali u vodu. Demonstrativno se digla i otišla, ostavljajući u meni osjećaj stvarne osude.
Poslije mi je druga kolegica donijela punu vrećicu graha, krumpira, brašna i sl. koje je „opljačkala“ iz špajze svoje mame (uhh…i to je bila krađa), pa sam još kasnije dobila studentski dom, i neki poslovi su mi se posrećili, i ta jadna stipendija je počela ipak redovitije stizati, a zaokupiralo me i davanje uvjeta i spašavanje godine (na toliko predavanja me nije bilo, da je bilo pravo čarobnjaštvo sve to isfurati) da ne izgubim stipendiju.
I dalje smo se družile, ali taj jadni poriluk nikada više nismo spominjale. Nisam se toga sjetila ni za vrijeme divlje privatizacije kada je tajkunizacija ukrala naše živote (obje smo ostale bez posla) i kad smo se ponovo kao u studentskim danima morale snalaziti da preživimo...
Nisam se sjetila sve do prošle godine i to na groblju. Naime, neimaština i tegoban život su joj donijeli neizlječivu bolest. Operacije, zračenja i beznadnost su je dokrajčili. Zadnje dane je provela u ubožnici kod časnih sestara jer se njezin sin jedinac, koji je tek iskoračio iz djetinjstva nije znao ni mogao brinuti za nju u tom posljednjem stadiju.
Sahranili smo je u isti onakav prohladni dan kakva je bila ta čudna subota.
Radila je na mjestima s kojih su neki drugi ljudi vuklči nemilice k'o hrčci u svoje kuće i vikendice. Ona je proživjela život u sobičku bez kupaonice i podigla prekrasno dijete, na kraju je ostala bez posla, na socijalnoj pomoći (mirovinu za minuli staž nije dočekala) i umrla u ubožnici.Njezin osjećaj poštenja je bio nedodirljiv i nepotkupljiv. To što smo tada bile gladne nije opravdavalo moj čin u njezinim očima.
Iz mog ugla (kuta) gledanja to je bio razuman postupak u nevolji. Ona ga je osudila, hoćete li i vi?
05.02.2007. u 14:54 | 76 Komentara | Print | # | ^
dragi moji, a sada idem odraditi jučerašnje dugove i sve vas obići...........ugodan dan svima i neka nitko među vama ne iskusi nešto slično ovoj priči... | Irida | 05.02.2007. u 15:00
eto mene izgleda prvog. ova priča mi je kao na tragu par kronika malih ljudi o kojima pisah.dirljivo..... osuda? ma daj ... | http://arsen-lupiga.blogs | 05.02.2007. u 15:08
300ti??? ideeeeš! pa čestitam!!! | šljokica® | 05.02.2007. u 15:16
to je sasvim opravdano. i po vinayi i po tomi akvinskom. bless bliss | vilenjak | 05.02.2007. u 15:27
kod hrane postoje neka druga mjerila, usudila bih se primjetiti... teška priča. | Athena Air | 05.02.2007. u 15:42
Ovo je istinita i životno tužna priča. Da bih odgovorila na tvoje pitanje, postavit ću ga obrnuto i pitati za stav vlasnika tog poriluka. Čovjek koji nešto posije ili posadi, uvijek računa s određenim gubitkom. Nešto će pobrati suša, nešto mraz u zimi bez zaštite snijega. Nešto će pojesti ptice, nešto crvići i glodavci. Nešto će uzeti ljudi kojima je to potrebno. Vlasnici poriluka vjerojatno bi se naljutili da je netko došao kamionom i pokupio svu ljetinu. No bili bi sigurno nesretni kad bi znali da se izgladnjela djevojka skanjuje uzeti nekoliko svežnjića te otporne zimske biljke. Da nisu bili takvi, stavili bi ogradu oko poriluka, ili bi ga čuvali. Znam za slučaj gdje je vlasnik voćnjaka danonoćno stražario naoružan puškom nabijenom krupnim kristalima soli koju je netko, tko je ne znajući pokupio jabuku s puta, dobio u stražnjicu. Još jedna napomena - ako me sjećanje ne vara, poriluk je bio smatran manje vrijednim povrćem u vremenima kad se ta priča događala. Tek je s novijim razvojem svijesti o zdravoj prehrani dobio počasno mjesto koje mu pripada. Zato su ga mnogi tretirali više kao jestivi korov, možda i zato nije bio zaštićen od sitnih upadica. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da si pogrešno postupila, jer vjerujem da nijedan čovjek na svijetu ne bi smio biti gladan dok drugi imaju dovoljno jesti. Ona hrana koja je uistinu potrebna nekome ne može imati isti status kao bilo koja druga imovina. Slično vrijedi i za vodu i za ogrijev. Nikako ne odobravam krađu kao postupak, no u ovakvim situacijama naprosto smatram da se ne radi o krađi, i osobno bih se ne samo pustila "okrasti", nego bih još dala pride... Na žalost, te stvari teško funkcioniraju u ovom grabežljivom svijetu, gdje je pomisao na pravo, istinsko zajedništvo već tisućljećima smatrana utopijom. Žao mi je tvoje prijateljice, mislim da je bila dobra osoba koja se nije uspjela dovoljno otvoriti životu, jer on nam daje onoliko koliko smo u stanju primiti. Samo, šteta što je tu sposobnost primanja tako teško razviti u stvarnosti. :))) Moja pokojna baka bila je u stanju od svakog povrća napraviti najukusnije varivo na svijetu. Čini se, draga Irida, da i ti imaš takav dar ;))) Pored svih ostalih. Pusa! :)))) | aquaria | 05.02.2007. u 15:45
Draga Irida,ova je priča istinita i teška!Vidim da si borac,borac koji ne odustaje!Svaka čast! Iz ove bi se priče moglo toliko toga izvući pa raspravljati.Vidim ovdje više ispreplentenih priča:o životu nekih studenata koji su zaslužili i istinski žele studirati,ali nemaju sredstava,o državi koja zavlači studente s tim stipendijama(ili tko god da ih isplaćuje),priča o snažnom duhu i borcu kao što si ti,priča o pravdi,gladi...itd. Ja ne bih mogla osuditi osobu koja je "ukrala" tu hranu.Jer nisi ukrala iz pohlepe,zato jer se ne želiš osvojiti od novaca i sl.već iz potrebe,gladi..valjda je ljudski život važniji od malo poriluka.Osim toga činjenica je da voće i povrće često trune u voćnjacima i nasadima,a ne žele to prodati po nižoj cijeni,nego će rađe baciti.Njih treba suditi,ne tebe! No eto,tvoja je prijateljica bila iznenađujuće "čista",zaista.I tužno je da je zbog bijede jedna takva duša na ovom svijetu manje. Pozdrav! | Kao da je važno... | 05.02.2007. u 15:59
Ovo je svakako negdje moralo biti zapisano (i pročitano). Teško je vjerovati da netko uistinu može to osuditi. Ako ništa drugo, treba zahvaliti (komu god već) što se nije našao u toj situaciji (niti njoj slično) pa niti ne može to razumjeti. | svjetioničarka | 05.02.2007. u 16:16
Baš sam se zapitao kakav je ovo popodnevni post :) Čestitam Irido, no svi znamo da je to tek početak! :) | Danči | 05.02.2007. u 16:24
moram priznat, da ste dobro započeli odrađivat taj vaš Moj Ugao, i priče jesu zanimljive, ali ujedno se u svim može prepoznati doza grube istine, koja uglavnom nema plusa, i to je onaj toccio sta mi manjka.. svako zlo za neko dobro, svaki plus daje svoj minus i obrnuto..al dobro, realistička proza--nema šta... pozdrav | Kent Clark | 05.02.2007. u 16:59
Možda neće biti u skladu s ostalim komentarima, ali - krađa je krađa, a principi su principi...:)). Ukrasti poriluk ili nekom novac iz džepa, sasvim je isto, jedno i drugo je krađa. Ali ukrasti zbog gladi(ma što da se ukrade) - ljudski je i razumljivo. A ukrasti iz obijesti - neljudski je i neprihvatljivo..:)) Odbiti hranu jer je ukradena, neljudski je i neodgovorno prema samom sebi i prema - životu...da sam gladna (doslovno, naravno, a ne zbog obijesti) - ukrala bih..isto bi učinila i za nekog svog....zbog preživljavanja i gore su se stvari radile i o tome ne treba suditi, samo prihvatiti tako kako jeste..:))...pusa* | plejadablue | 05.02.2007. u 17:20
sva sam se naježila.... predivno je poštenje i divno je kad naiđeš na takve ljude.....al kad sam gladna onda sam gladna...ne bih osudila osobu koja si je ubrala nešto da preživi, već osobu koja ubere i ubire i uzima drugome iz usta.... a kaj se komentara kod mene tiče - da, da, u pravu si "moja mašta može svašta"...:):) lijepi pozdrav | Brunhilda | 05.02.2007. u 17:54
vrlo tužna priča... suza je potekla... | 5@k XIII. | 05.02.2007. u 18:01
tristoti post?? pa kako si to uspjela?!? od kad ti pišeš blog? ja ga pišem od šestog mjeseca pa imam samo 74.....svaka ti čast....skidam kapu...pusa :) | horsy | 05.02.2007. u 18:02
Prvo i glavno: ne osuđujem! Po mome: moralno je uzeti od onog koji ima i koji neće ni primijetiti da si mu uzeo. Naravno, ako si primoran uzeti, a ne zbog uzimanja samog. A principi tvoje prijateljice, pa, bez namjere vrijeđanja, mislim da su glupi, krajnje neodgovorni prema samom sebi! | misko | 05.02.2007. u 18:04
http://arsen-lupiga.blogs: u pravu si, to i jest proživljeno...i po tome doista nalik tvojim kronikama...hvala ti! | Irida | 05.02.2007. u 18:31
šljokica ®: hvala draga... | Irida | 05.02.2007. u 18:32
vilenjak: e baš me usreći komentarom... | Irida | 05.02.2007. u 18:32
Athena Air: možda si u pravu, ali već je mnogo ljudi, na raznim stranama svijeta osuđeno zbog ukradenog kruha... | Irida | 05.02.2007. u 18:34
aquaria: draga moja, prekrasno si izložila moju obranu, kao pravi odvjetnik...na sličan način razmišljam (hrana, voda, odječa, ogrijev i krov nad glavom bi trebali biti svačije neotuđivo pravo), valjda zato i nisam dvojila ni jednog trenutka, jer ionako nisam imala gdje posuditi novac za kupovinu bilo čega, a i da sam imala, ne znam kako bih ga vratila, pa bi pozajmica opet otpala...i eto, to je to...hvala ti! | Irida | 05.02.2007. u 18:43
Kao da je važno...: ti si mi još jedna odvjetnica, uz Arsena i aquariu, imam već cijeli tim, skoro k'o Ante Gotovina....slažem se s tobom i hvala za sućutne riječi za moju prijateljicu... | Irida | 05.02.2007. u 18:47
svjetioničarka: lijepo rečeno, tko nije bio u takvoj situaciji ne može to ni shvatiti...hvala! | Irida | 05.02.2007. u 19:01
Danči: hvala ti Danči, tema (naslov) je bila zadana (Tajp) i post je trebalo objaviti u 15 h... | Irida | 05.02.2007. u 19:03
Totus Mundus Agit Historiem: hvala ti na komentaru, ali nemam nikakav apstraktni moj ugao, dakle ovdje je realizam neizbježan ma kako mi to umatali u metafore... | Irida | 05.02.2007. u 19:06
plejadablue: nitko nije ni tvrdio da to nije krađa...svi su samo nastojali (kao i ti na kraju) odvagnuti težinu te krađe i naći opravdanje za kradljivicu...na kraju i Robin Hood je krao od bogatih i dijelio sirotinji...krao je od njihovog suviška i povjest ga je zbog tih krađa stavila u legendu koja je za umjetnost nescrpni izvor nadahnuća....dakle; postoji krađa i "krađa".... | Irida | 05.02.2007. u 19:11
brunhilda: hvala ti draga...i nama (meni i mojoj pokojnoj prijateljici i još cijeloj armiji naših ljudi) su tajkuni oteli sve, no to se još ne zove krađa, nego privatizacija...ali zaboga, privatizirali su nešto što smo mi stvarali, nešto naše....i nisu uzeli malo (kao ja poriluka) nego su oteli sve, a nas ostavili na cesti... | Irida | 05.02.2007. u 19:15
5@k XIII.: zato se veseli svakom maminom ručku... | Irida | 05.02.2007. u 19:16
horsy: hvala draga, pišem od 10.04.2006.g. | Irida | 05.02.2007. u 19:18
misko: hvala ri prijatelju...vidim da bih mogla okupiti lijepu i probranu "Hoodovsku bandu" ovdje....i onda sam mislila, a i sada mislim da je ta njezina krutost potpuno nerazumna..... | Irida | 05.02.2007. u 19:21
Ne, ja taj postupak sigurno neću osuditi, draga Irida i svi oni koji kategorički tvrde obrnuto, pravdajući to ovime..."krađa je krađa", sasvim pogrešno rezoniraju neke događaje. Nije uvijek sve samo crno ili bijelo. Nešto slično jeste i s lažima...mnogi će tvrditi da je laž, laž a bez ikakvog srama će reći da ne lažu u životu a upravo su tada izrekli najveću laž. Uvijek treba gledati na "nijanse". Zato sa sigurnošću tvrdim da ne osuđujem taj postupak. Eto, to je moje kratko i skromno mišljenje. Pozdrav draga...cmokkkk. | teuta | 05.02.2007. u 20:06
ko bi tebe mogao osudit?????
koliko ja znam, kad netko s ljubavlju sadi taj voli da se to i s posebnom ljubavlju pripremi i pojede! | Elyca | 05.02.2007. u 20:24
Irida,moram ti reći da mi je ovo tvoj najdublji i najjači spot....bravo tako puno govori o kvaliteti tvoje osobnosti,o tvom borilačkom duhu... samo naprijed ti želim.. posla ću ti i mail sad... ćao | natan z | 05.02.2007. u 20:33
Irida,ovo mi je tvoj najzanimljiviji i najjači post... tako puno govori o tvojoj kvalitetnoj osobnosti...borbenom duhu..bravo... želim ti samo naprijed... posla ću ti mail sad... ćao | natan z | 05.02.2007. u 20:41
teuta: draga Teuta, vrlo si pristrana, ali mi gode tvoje riječi, to je bila krađa, no moželi se izjednačiti s kradljivcima koji su pokrali svoju vlastitu zemlju....??? | Irida | 05.02.2007. u 21:36
Ely: ti si me pak raznježila....hvala ti! sve sam ja to odradila i vratila hraneći mnoga gladna usta izbjeglica za vrijeme rata... | Irida | 05.02.2007. u 21:38
natan z: hvala ti, to je samo jedno proživljeno iskustvo...idem vidjeti mail... | Irida | 05.02.2007. u 21:39
Tko smo mi i tko nam daje pravo da sudimo? Napokon: neka baci kamen ... Teška i nadasve tužna priča. Nije bilo ljepo proživjeti je ali danas izgleda predstavlja drago sjećanje. :))) | alkion | 05.02.2007. u 21:42
Alkion: imam ja još takvih pričica, sve su one male pobjede u borbi za opstanak...hvala ti na komentaru...bez osude... | Irida | 05.02.2007. u 22:38
Irida nikako nisam pristrana...samo realna osoba koja ne gleda na život samo u crno ili bijelo. Vjeruj mi da je tako kod mene i nema to veze s pristranošću. Cmoka. | teuta | 05.02.2007. u 22:39
svaka cast na broju postova, pozdrav ostavljam | filozofije jednog leptira | 05.02.2007. u 22:45
Prije svega, čestitam... A što se tiče teme, slažem se sa Teutom: stvari nikada nisu čisto crne ili čisto bijele... Ima i sivih situacija... | Milica Šamšalović | 05.02.2007. u 22:46
Čestitam na 3oo postu! Ne osuđujem te za taj poriluk, možda će me netko krivo shvatiti, ali te ne osuđujem..Mislim da smo svi prolazili kroz lijepe i ružne stvari u životu, glad, podstanarstvo, ostajali bez plaća,posla...Vjerujem ti da je varivo bilo jako dobro skuhano..i ja bi ga pojela do kraja..:))..Lijepu i ugodnu večer ti želim! | sanja_45 | 05.02.2007. u 22:51
šta je malo poriluka naspram ukradenih života.... čestitke na 300 odličih postova! pusa | I.M. | 05.02.2007. u 22:58
teuta: vidim da si i ti borbena, ma slažem se ja stobom, ucrnobijelom svijetu bi bilo strašno živjeti...kisssss! | Irida | 05.02.2007. u 23:08
filozofije jednog leptira: hvala ti draga...! | Irida | 05.02.2007. u 23:09
Milica Šamšalović: aha..., a ima ih i u duginim bojama...hvala na čestitkama...! | Irida | 05.02.2007. u 23:10
SVRATI DO MENE,
PROCITAJ HOROSKOP,
OSTAVI KOMENTAR
I ZABAVI SE! | jedna mala plava | 05.02.2007. u 23:12
Sanja_45: varivo je bilo jedno od najboljih i najukusnijih u mom životu, nisam riskirala sramotu brsteći po onom polju da bih ga bacila...hvala za čestitke... | Irida | 05.02.2007. u 23:17
ispod maske: sa ukradenim životima se ne da ništa usporediti, hvala na čestitkama... | Irida | 05.02.2007. u 23:20
girl1704: 'ajde, dođem... | Irida | 05.02.2007. u 23:24
ah, irida.
nekad je bio običaj paljetkovanja. na polju su poslije žetve ostali klasovi, pa su ih kupili oni kojima je trebao zalogaj kruha. to se nije krađom smatralo. nekad je bio običaj - ne pobrati sve voćke sa stabla. ostaviti nešto i za ptice nebeske. kad netko, prolazeći kraj stabla smokve ili kroz vinograd, ubere i pojede koju smokvu il' grozd, to se nije smatralo krađom, niti grijehom. ako si uzeo "pelcer" s biljke, ne oštetivši biljku, i to se nije smatralo krađom. nestadoše ti lijepi običaji. sve je više lakomosti i gramzljivosti. "pojesti" sve, do zadnjeg zalogaja. do prejedanja. zaorati polje s neprodatim povrćem, umjesto - pokloniti ga. izronila mi je, u sjećanju, slika moje bake aurele. kad bi na cesti našla bačen komad kruha, digla ga je i poljubila. i ponijela kući, golubovima. a nama bi, djeci, govorila - grijeh je u objesti i obilju kruh baciti. nikad ne znaš kakvi te dani čekaju. pa možeš gorko zažaliti za tom bačenom koricom. zapamtila sam. višak hrane uvijek poklonim. odem u susjedstvo s kolačima il' tanjurom supe. i razveselim se kad meni netko tako dođe. bit će mi od sada draži poriluk. uvijek ću se, jedući ga, sjetiti se tebe. | rU | 06.02.2007. u 04:58
Isuse Bože, ovo je prestrašno, ne mogu komentirati, u očima su mi suze, kasnije ću doć | osmijeh.... | 06.02.2007. u 09:02
pusaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... | borivoj | 06.02.2007. u 09:05
prvo cestitke za 300ti post...citam te vec neko vrijeme ali ne komentiram:)) tuzan post,dirnulo me ono bas..i ne osudjujem...kad je glad u pitanju opravdavam vecinu postupaka..i kako je netko vec rekao,tad poriluk i nije bio na cijeni u to vrijeme a ni polje nije bilo ogradjeno,znaci vlasnik je na taj nacin i dozvolio da se netko posluzi...:)) | kvadar | 06.02.2007. u 09:56
eh, sada si me podsjetila na moju prvu krađu...imala sam oko 5 godina i mama i ja smo živjele u prilično skromnim uvjetima, tako da nam se prehrana často sastojala od kruha i masti, već sama paprika kao prilog bila je gošćenje... sjećam se da sam kupovala kruh u dućanu, a točno ispred moga nosa bile su tople i mirišljave pogačice sa sirom...znam samo da sam jednu cijelu strpala u usta dok je prodavačica rezala kruh, i da nema šanse da me nije vidjela...nikada me nije ukorila niti je to rekla mojoj majci, a ja sam to na glas priznala tek nedavno:):) još i sad osjećam taj divan okus u ustima ... i neka milina mi se javi u duši kada se sjetim te prodavačice iako nikada nisam znala njezino ime a niti lika se ne sjećam, jednostavno je bila teta iz dućana... znaš, nikada nisam imala osjećaj kao da sam ukrala nešto, mada više nikada nisam ponovila ništa slično...vjerujem, poznavajući moju majku, da sam joj to tada priznala, morala bih se ispričati i platiti ono što sam otuđila... aaah, kakav je to okus bio u ustima:):):) ljubim te što si me podsjetila na ovu malu (ne)zgodu ... puuuuuuuuuusa i zagrljaj za tebe:-*) | Safiris | 06.02.2007. u 09:58
zaboravila sam ti čestitati na 300-tom postu !!!!! cmoka | Safiris | 06.02.2007. u 10:42
Ne osuđujem te, mislim da si u opisanim situacijama dobro sebi učinila. U životu treba biti praktičan i činiti kompromise, ali ne pod svaku cijenu. Srce će nam naše uvijek reći jesmo li u pravu ili ne. Mislim da nisi nikad svoje srce iznevjerila. Ti jesi pravi borac na bojnom polju života u okviru svega onoga što ti je na raspolaganju, a ja bih želio da znaš kako tu tvoju osobinu izuzetno cijenim. Srdačno i prijateljski tvoj---> | vedjak | 06.02.2007. u 10:44
čestitka na 300. postova..............blizu sam 600. postu.............još me stigneš......a kaj se tiče vugla......uglove izbjegavam | GAJINE GLUPOSTI | 06.02.2007. u 10:51
Čestitke za naslovnicu..:) | sanja_45 | 06.02.2007. u 11:16
hej draga, dobar dan ti želim i čewtitam na 300 postu. A sve je to stvar gledišta, u ovakvim slučajevima kada je borba za egzistenciju, uvijek se sjetim one - Sam si pomozi pa će ti i Bog pomoći - bitno je znati se snaći. A ti ljudi vjerojatno nisu ni primjetili da im fali malo poriluka :) Uživaj | sunfire | 06.02.2007. u 11:29
tako puno hrane se ustvari baca, a s druge stane mnogi nemaju ni za kruh, gledam ove jadne ljude u poodmaklim godinama, kako mimo svoje mirovine za koju su odvajali cijeli radni vijek, moraju "kupovati" po kantama za smeće. prežalosno i tako me svaki put naljuti taj prizor, neka vrsta nepravde. A slušam i ljude oko sebe kako su primorani nečasno živjeti radi obitelji. morala sam se ispucati, pozdrav | sunfire | 06.02.2007. u 11:37
Rusalka: draga moja, tvoj komentar mi prekrasan, natjerao me da iskopam jednu prastaru pjesmu i da njime garniram današnji post-post...hvala ti! | Irida | 06.02.2007. u 11:41
osmijeh....: hej, kako vidiš preživjela sam to preteško, ali i predivno vrijeme.ne znamo koliko smo jaki dok nas život ne iskuša.... | Irida | 06.02.2007. u 11:42
Borivoj: cmoooooka! | Irida | 06.02.2007. u 11:43
kvadar: "....a ni polje nije bilo ogradjeno,znaci vlasnik je na taj nacin i dozvolio da se netko posluzi...:))" ovaj dio tvog komentara mi se baš svidio... | Irida | 06.02.2007. u 11:45
Safiris: slatko sam se nasmijala tvom komentaru, 5-godišnje dijete jedva zna razliku između moje i tvoje, tuđe i naše, poznaje samo moć želje i teško bi se tvoje slasno iskustvo moglo nazvati krađom...hvala ti što si to podijelila s nama, ali znaš, ja sam bila odrasla i odgovorna!? osoba... hvala za čestitke... | Irida | 06.02.2007. u 11:48
Sićušna Plava Iskra: evo, ti si jedini upotrijebio riječi praktičan i kompromis...da, to je bilo upravo to....u nuždi...znaš radila sam preko student-servisa na finalnom dotjerivanju Interkontija, mjesecima (prije otvaranja)...moji kolege i kolegice su iznosili nemilice sve što se dalo iznijeti, meni nije palo napamet da nešto uzmem...nikada nisam doista poželjela nečiju tuđu stvar, ovo je bila nužda, a "nužda zakon mijenja"! hvala ti na tvom lijepom komentaru... | Irida | 06.02.2007. u 11:53
GAJO THE PLJUC: i to je dobra taktika, ako se ne može drugačije....bravo za tvojih vrijednih i duhovitih šestotinjak postova, ali ja se ne utrkujem.... | Irida | 06.02.2007. u 11:55
Sanja_45: hvala, nisam ni skužila dok mi ti nisi rekla..., zamisli, išla sam provjeriti... | Irida | 06.02.2007. u 11:59
sunfire: znaš, u tom trenutku mi je bilo jasno zašno su naši intelektualci između dva svjetska rata umirali po tuđinama od TBC-a i drugih bolesti bijede i neimaštine... | Irida | 06.02.2007. u 12:01
hiperrealistično :) i životno.. | lisa | 06.02.2007. u 14:24
lisa: hvala, ja to zovem samo proživljeno... | Irida | 06.02.2007. u 15:45
Već se peti put vraćam ostaviti komentar, ali jednostavno ne mogu oblikovati prave riječi. Ovo odbijanje...k`o šakom u pleksus...zlo mi je od takvih stavova...i zlato bi u drek pretvorili. | DerzaFanistori | 06.02.2007. u 16:32
DerzaFanistori: to odbijanje spada u grijehe protiv života....ali "pravednici" to ne razumiju... | Irida | 06.02.2007. u 17:42
mislim da je veći grijeh što te netko kudi jer si samo htjela preživjeti. odlična priča Irida. hvala ti na njoj. | stroke | 06.02.2007. u 18:05
stroke: hvala tebi na razumnom stavu i lijepom komentaru...! | Irida | 07.02.2007. u 15:29
bglavac
edin.kecanovic
