Priča iz života - ČOVJEKOLJUBLJE
Humanost ili čovjekoljublje bi trebalo biti temeljni postulat koji čuva ljudsku zajednicu od erozije i uništenja. Većina duhovnih velikana nam tumači da nije humanost davanje od svojeg suviška, nego dijeljenje onoga što imamo, makar nam to bilo zadnje što imamo.Kristova rečenica: „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ je zapovjed ljubavi.
Mnogo je društava za zaštitu životinja i drugih živih vrsta od uništenja, a društava za zaštitu čovjeka je premalo i brzo se promeću u hladne institucije koje vagaju ljudsku bijedu i nevolju po nekim svojim aršinima.
IZA ULIČNIH FASADA
Jedna davna godina. Studentski brak, moje prvo dijete i status bespravno useljeneh. Fax, ispiti, rad preko student servisa, jaslice i opća jurnjava. Iza pristojnih uličnih fasada, u našem dvorištu je carovala bijeda, rangirana u nekoliko kategorija. Nabusita i razvlašćena kućevlasnica (bivši sistem) koja je živjela u dvorišnom stanu, a ulični je iznajmila bogatom i poduzetnom Šiptaru za veliku i luksuznu pizzeriju. S nosom u zraku, kritizirala je sve redom i pljuvala po svima. U stanovima iznad pizzerije je bila vitalna i poduzetna starica koja je stanarsko pravo zaradila trpeći svog muža propalicu do smrti. Bila je astmatičar i ne mali broj puta smo usred noći trčali u dežurnu apoteku ili je vozili na hitnu, ali je bila i vesela i vedra osoba, puna volje za životom, vrijedna i društvena i svaki tjedan, četvrtkom je ugošćavala svoje prijateljice. Bili su to pravi babinjaci. Do nje je bila Eržika koja je još uvjek glumila lady iz austrougarskih vremena, sa sinom propalicom i pijanicom (napustio posao da bivšoj ženi i djeci ne mora davati alimentaciju) i njegovom novom ženom koja ga je uzdržavala. Poput kućevlasnice, bili su distancirani od svih ostalih stanara.Na tavanu je bila mlada obitelj s djetetom, a kako su nam se djeca zajedno igrala donekle smo se zbližili, ali ne previše. Do naše dvorišne sobice su bile starica i njezina zaposlena nećakinja u svom svijetu. Ispred naše sobice (bivša peglaonica) kraj samih vrata je rastao raskošan grm bijelih ruža. Pri samom dvorišnom ulazu s dvorišne strane je bio frizerski salon (s dvorišne strane). S druge strane ulaza smjestila se radnja za popravak harmonika (koliko znam jedina u Zagrebu, tada), pa šogor kućevlasnice (crna ovca u familiji) u bijednom sobičku uvjek punom pijanaca i svakojake bijede druge vrste. Kućevlasnica ga se stidjela. Do tog sobička je bila automehanička radionica u kojoj je na divlje radio momak iz kvarta koji je bio uredno zaposlen u Krašu.Na njezinom ruševnom zidu je štrčala zahrđala pipa za vodu, u produžetku je bio zajednički dvorišni wc, a preko puta je u prljavom sobičku bio sredovječni bračni par propalica i pijanaca. U podrumu je stari, spretni Makedonac (svi smo ga zvali Dida) radio sve bravarske poslove za luksuznu pizzeriju. U vrata naše sobe je gledao prozor zaklonjen bijelo obojenim željeznim gitrama iza kojeg je živjela starica koja s nikim nije razgovarala. U početku sam mislila da je nijema. Za lijepa vremena bi samo stajala ispred svog prozora kraj visokog grma krvavocrvenih ruža i gledala u prazno ispred sebe. Starica s prvog kata je tražila pomoć čim smo se doselili i nismo joj je odbijali. Kućevlasnica i Eržika i njezina snaha i sin su glumili nepristupačnost, pa se nitko nije ni gurao u njihov život, Didu su svi s uvažavanjem pozdravljali, isto tako „harmonikaša“ i „automekanika“, a i frizerke. Starica i njezina nećakinja su bile pristojne, ali distancirane. Pijancima nije bilo pomoći. Loše su se hranili, loše odjevali, neuredno i prljavo živjeli, ali su za piće uvjek imali. No, starica kraj ružinog grma mi je odmah upala u oČi, onako šutljiva u crnom, napola odsutna iz stvarnosti. Ne znam kako se dogodilo da sam joj odnijela prvu zdjelicu variva. Možda nam je ostalo od ručka, a meni je je bilo žao, nitko je nije posjećivao, s nikim nije razgovarala pored stalno bučećih pijanaca izgledala je kao crna statua kraj crvenih ruža. Prvu zdjelicu je uzela šutke…i drugu…i treću. Uskoro sam ulovila sebe kako kod pripreme obroka uzimam veću količinu namirnica da dostane i za nju. Uvjek sam joj hranu davala kroz prozor, uvjek je uzimala šutke i šutke mi na kraju dana vraćala zdjelicu. Jednoga dana mi je uz zdjelicu donijela smotuljak nove crne čohe i samo mi ga tunula u ruke (od njega sam svom malom sinu sašila pravo malo svečano odijelo za dječje rođendane, čak sam i leptir mašnicu napravila). Jedanput, kad je nisam mogla dozvati na prozor morala sam dugo kucati na vrata da je dozovem i prvi put sam ušla u stan. Veliki stan, u kojem je vrijeme očito davno stalo no, zapuštenost i prljavština su me zaprepastile. Ispričala sam se i samo ostavila zdjelicu. Slijedći put sam ponudila da joj malo pospremim, no ona je to odbila, ali je prihvatila da joj tu i tamo operem nešto u stroju za rublje. Uglavnom se sve svodilo i dalje na hranu koju sam joj sada redovno donosila. Hranila sam je oko godinu dana, a da nikada nije bilo nekog dogovora, razgovora, besmislenih zahvala. Samo smo dva puta razgovarale. Ravnim, tihim, glasom bez emocija je ispričala da je bila obrtnička supruga, ima malu obrtničku mirovinu (tada su se svi obrtnici prijavljivali na minimumalac), imala je jedno dijete, maloumnog sina, hranila ga je i brinula se o njemu do njegove četrdesete godine kad je iznenada umro, muž je umro ubrzo za njim. Prijatelji su se razišli jer kraj takvog djeteta nije imala vremena za nikoga, nema rodbine, posjećuje je samo jedna prijateljica, ali vrlo rijetko (vidjela sam tu tzv. prijateljicu u društvu dvorišnih pijanaca i mislim da joj je dolazila samo iskamčiti koju paru za piće). Sada je stara i bolesna (šećeraš) i nije joj ni do čega. Otada sam strogo pazila da joj ne nosim hranu koju dijabetičari ne smiju jesti. Jedanput sam se dograbila s frizerkama koje su joj natrpale pune ruke kolača od neke proslave, objašnjavajući im da ona to ne smije jesti.Već sam je skoro godinu dana hranila kad me jedanput pitala šta nije u redu. Taman sam sa suprugom imala žučnu raspravu o tome da nema šanse da namaknemo lovu za nikakvu krntiju, a auto bi nam bio dobro došao, ja sam radila na jednoj strani grada, on na drugoj, a dijete nam je bilo u jaslicama na trećoj strani (drugdje nismo dobili mjesto). On mi je prigovarao, da ne zna koliko ljudi ja hranim i da tako nikada nećemo ušparati...Ona je izgleda čula tu raspravu, zato je i pitala. Jednostavno sam joj rekla o čemu se radi, a ona me šokirala izjavom: „ja ću vam posuditi“! Šokirana, gledajući bijedu i prljavštinu oko sebe, samo sam mucala: „Zar vi imate novaca“? Rekla mi je nek pozovem supruga, postavila mu prljavi štokrlek na sred kuhinje, rekla nek se popne i iz kuhinjskog lustera izvuče zamotuljak. Mi smo mucajući od iznenađenja rekli da ne znamo kad ćemo to moći vratiti, a ona je lakonski rekla: „Vratit ćete kad ćete imati“. Muž je kupio skoro novog fićeka i mi smo s manje stresa počinjali naša radna jutra, a i naše djetešce je moglo skoro sat vremena duže ujutro spavati… Jednoga dana, nedugo iza toga, ja sam sa zdjelicom hrane u ruci, uzalud kucala na njezina vrata. Zabrinuta, pozvala sam supruga, a on je pozvao policiju. Obili su vrata i ušli, bila je već ukočena…otišla je tiho i sama u snu, kako je i živjela… Ova priča je i potvrda da se dobro dobrim vrati, kad-tad, a ponekad na vrlo iznenađujuće načine…
21.02.2007. u 20:00 | 39 Komentara | Print | # | ^
jako dirljiva priča. čitam te već duže vremena, ali s ovim si mi se definitivno zavukla pod kožu:))) to je čovječnost. jednostavno suosjećaj za drugo ljudsko biće i taj nepogrešiv osjećaj da smo zapravo svi mi jedno... duboko sam u tome, nekad je problem mojoj blizoj okolini, ali osobno taj poriv smatram blagoslovom. ne mogu ti reči koliko mi je drago da te takvu poznajem (prepoznajem). Laka ti noć | kvinna | 21.02.2007. u 20:39
ja sam pokrenuo temu...
no ovo je nešto s čim se ne mogu mjeriti... zaista dirljivo... i ljudski... fascinira me kako si bila uporna... a dobro se dobrim vraća, kad tad... pa i da se ne vrati... hvala... | topsicret | 21.02.2007. u 21:02
dirljivo....bas je dirljivo....i istinito.....
draga Irida, danas sam po ovom predivnom danu šetao sa svojom mezimicom, posto smo izašli iz vrtića i ugledao ljubice, ljubičice....rekao sam ti prijateljice da mirišu do Splita.... | sewen | 21.02.2007. u 21:06
Baš mi je bila napeta ova priča. Stalno sam mislila da ima neka caka u vezi te neobične starice.A stvarno je istina da se dobro dobrima vraća. Treba uvijek pomoć drugima kad se može, a to će nam se kad tad vratit. | 55555 MAČKA | 21.02.2007. u 21:50
Draga Irida, ova priča me ostavila bez teksta. Da u životu nisi učinila ništa više nego to, puno si učinila. Pusa :)))) | aquaria | 21.02.2007. u 22:09
od tebe ne bi ništa drugo ni očekivala..:)..krasna priča...pusa | I.M. | 21.02.2007. u 22:13
joj koji sam lipi dan imao sve do veceras...instalater mi uzvratio udarac! | sewen | 21.02.2007. u 22:26
..ja bih rekla da svojim postupcima prizivamo iste takve u svoj život..ali samo ako su bez namjere i očekivanja...:))..stoga se kaže da se dobro dobrim vraća, ali to je dar, a ne trgovina..:))..lijepa i bogata priča sa puno neočekivanih detalja...oduševila me vjerno opisana atmosfera življenja u jednom tipičnom "dvorištu" zagrebačkog kvarta tog vremena...mogla sam je namirisati...a i podsjetiti se..:))..laku noć, draga...lijepo spavaj i sanjaj* | plejadablue | 22.02.2007. u 00:10
bas me dirnula ova prica..ali skroz...jedino sto mozemo dati jest briga za druge,bila si uporna ,kao u svemu ;-) saljem veliki poljubac... | harisma | 22.02.2007. u 02:03
ova pri ča me ostavila bez teksta ( ) | 5@k XIII. | 22.02.2007. u 06:54
ne stignem na sve, navratim jedan dan do
tebe na x portal . pusaaaaaaaaaaaaaaaa... | borivoj | 22.02.2007. u 08:36
Nažalost ,sve je relativno,nekad se dešava da Ti na dobro uzvrate zlouptrebom Tvojega dobra. Sve zavisi na koga naiđeš.Ima ih koji kažu:Ne čini dobro da Ti se zlim ne vrati | Ve-seljak | 22.02.2007. u 08:48
radim u zvanju koje bi trebalo biti itekako humano, ali činjenica je da sve manje ljudi daje od srca bez očekivanja ... prekrasna životna priča ...da su mediji otvoreniji za dobra dijela a manje za tragedije, vjerujem da bi se mnogi ljudi pokrenuli, ovako , tu i tamo neka akcija, nazoveš broj i doniraš par kuna, i duša je kao čista i mirna ... često puta ljudi očekuju materijalni povrat darovane dobrote ali vraća nam se na tisuću načina...baš si me raznježila ...evo isto tako nježan zagrljaj sa pusom za tebe:-*) | Safiris | 22.02.2007. u 10:24
Lijepa i poučna priča. Dobro se uvijek dobrim vrati. Pozdrav! | piskaralo Tixi | 22.02.2007. u 11:16
ovo je jako dirljivo,suze su mi došle na oči pri kraju ove priče. Ja žalim ljude koji poput te bakice ostanu sami u životu!Starost ne bi trebala biti takva! Ti si prekrasno postupila!Davala si nesebično bez da očekuješ nešto zauzvrat iako je i tebi bilo potrebno.Kada bi svijet tako funkcionirao,ne bi bilo gladnih. Vjerujem da se dobro uvijek vraća(kao i zlo!) i to troduplo!A ti si evo živi dokaz! Cijenim te zbog toga tko jesi i da nam je više ljudi poput tebe svijet bi bio bolji! | Kao da je važno... | 22.02.2007. u 14:55
ne znamo kakve nam tajne krije netko tko živi pokraj nas, a na neki način se sa njim sprijateljimo, pomažemo kao što si ti njoj pomagala, ne tražeći ništa od nje. Činila si ti njoj dobro i dobrim ti je uzvratila. Jako lijepa i tužna priča...Svaka ti čast. Želim ti lijep i ugodan dan sa jednim veeeelikim osmijehom..:)) | sanja_45 | 22.02.2007. u 15:19
jedan brzi pozdrav od mene :-)) | osmijeh.... | 22.02.2007. u 15:44
Naježil sam se.. | zgdnevnik | 22.02.2007. u 19:22
pozdrav | king | 22.02.2007. u 20:21
Prijatno i dobro veče želim, polako se vraćam blog je u izradi, pozdrav ostavljam. | prorok | 22.02.2007. u 21:08
Dirnula me jako ova tužna priča.A ti si jedno prekrasno biće koje zaslužuje svako dobro da se vrati.Kako i Femina reče zavukla si mi se pod kožu i stalno se vračam na tvoje stranice kada i ne razumijem o čemu pišeš i kada iznikne ovako jedna prekrasna,životna priča.Pozdrav draga veliki ostavljam | Santea | 22.02.2007. u 21:48
jako lijepa priča! Svaka čast! P.S. nadam se da će kompjuter uskoro proradit! Laku ti noć Irida! | Elyca | 22.02.2007. u 22:19
Draga irida, to si upravo ti, ja te tako doživljavam od prvog dana...a priča je dirljiva i topla. | Majstorica s mora | 22.02.2007. u 22:57
dvorišni stanovi, cijela galerija likova, tako brižljivo i pronicljivo ocrtanih. uvijek me tvoje priče uspiju dirnuti. ljudskim sudbinama i tvojom dobrotom. sjetih se djece iz susjedstva, u mojoj ulici i kojoj sam odrasla i u kojoj i sada živim. kad sam ja bila dijete, prekoputa je bila obitelj sa 4 djece. otac je pio, nešto kao skladištar je pronevjerio te dospio u zatvor. mati se te djece morala zaposliti. pa se moja mama, koja je ostavila svoj posao radi mene i sestre primila da i za njih kuha. dakako, susjeda bi nekad nešto donijela za kuhanje, a ponekad i ništa ... no, iako u nas nije bilo za razbacivanje, uvijek je bilo i za njih. poslije su se uspjeli iz bijede izvući, mati je radila, otac se vratio, manje je pio i radio je, godine su ga smirile.... s tom sam djecom odrasla ... dvoje je od njih već prerano mrtvo. a uvijek sam ih smatrala i dijelom svoje obitelji. nikada višak jela ne bacim, uvijek prošećem sa zdjelicom ili tanjurićem do susjeda ... onih kojima možda i treba ...ali i onih kojima to ne treba... u mojoj se ulici to još uvijek događa ... da se kolač prekoputa odnese, il' zdjelica juhe... | rU | 22.02.2007. u 23:56
Draga moja, nema me par dana, točnije od mog ročkasa, hvala ti još jednom što si došla do mene, mnogo mi znači tvoja podrška, divna si osoba, i žao mi je što me nema više kod tebe, ponekad jednostavno ne mogu pročitati tvoje tekstove koje zapravo služe za naš zajednički rast, ali kada dođem onda to pročitam kako treba, mislim da je to fer prema tebi, koja toliko ulažeš u to, i s ljubavlju to radiš. Divna si osoba, i ponekad mi je doista žao što ne mogu na pravi način komentirati tvoje tekstove, to je stoga što sam još premlada i neke stvari ne doživljavam dovoljno zrelo, no trudim se koliko mogu, iako mi naravno ponekad koncentracija opada, ali ipak jako mi je važno da znaš da te iznimno cijenim i poštujem i da iako ponekad ne komentiram kako bi bilo pravilno, i željeno, da doista ono što pročitam kod tebe, izanaliziram i pokušavam izvuči najbolje za sebe, mislim da je to ono što ti želiš. Hvala ti na svakom postu i svakom komentaru i kod mene, doista je malo osoba koje tako cijenim kao tebe! Ugodan ti dan! | Uranova pikula | 23.02.2007. u 03:08
jedva čekam tvoj povratak ... šaljem ti jedan zagrljaj svjetlosnom brzinom :-*) | Safiris | 23.02.2007. u 10:10
...humanost ili čovjekoljublje?....ima li još toga?....jako me dirnula ova priča..... | Lady Di | 23.02.2007. u 10:18
Dobro se uvijek, prije ili češće kasnije vrati, ali se vrati... | Milica Šamšalović | 23.02.2007. u 11:11
Da l ti je pokvaren kompjuter? | Ve-seljak | 23.02.2007. u 11:42
irida.. | komplex | 23.02.2007. u 12:03
to je taj kljucni faktor koji nedostaje nekim ljudima..taj faktor covjecnosti i osjecaja za druge...
love is giving...i to je doista istina...pomoci i usreciti nekoga je naj ljepsi osjecaj na svijetu..doista je...
kao i uvijek iskreno
tvoji decki iz svaastare
pozzz | svaasta. | 23.02.2007. u 12:14
tužno, to bi mogla biti jednom i moja baka, sama... tebi pozdrav | sunfire | 23.02.2007. u 13:05
ajme sta volin ode svratit i kad ne ostavin komentar, a tebe nima vec cila 2 dana... | sewen | 23.02.2007. u 13:14
pusaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.... | borivoj | 23.02.2007. u 14:39
eh da... dobro ne ostaje nevraceno... divna prica, drago mi je da jos uvijek ima takvih ljudi, koji brinu za druge... a to sta kazes za te organizacije, pa istina je na neki nacin, al opet, mi smo nista bez prirode (zato i te eko organizacije).. meni su neki prigovarali da na pravom blogu pisem o toj zastiti zivotinja i svemu tome ali pisem ja i o ljudima nekad..tako da.. ne znam, mene to sve zanima... i izaziva zaljenje. :) | bullying | 23.02.2007. u 16:50
kada će više taj majstor?...)...čekamo te s nestrpljenjem | I.M. | 23.02.2007. u 17:33
lijepu i ugodnu vecer i isto tako lijep vikend ti zelim... | mirisdunje | 23.02.2007. u 19:03
Moj naklon. | vedjak | 24.02.2007. u 23:24
bglavac
edin.kecanovic
