Svaki put kad mi oko zapne za po kući razasute, poluprazne upaljače uhvati me sindrom "vremeplov"...

Imamo telefone, mobitele, kompjutere, video linkove, sva  moguća tehnička pomogala u kući...imamo svega, samo nemamo vremena...

Najučestalija rečenica nam je:

Bok, žurim! Nemam vremena čak ni za kavu...

U mom kraju za ljude koji se uvijek nekud žure, koji nemaju vremena ni iz pristojnosti barem tri rečenice izmijeniti kad vam dođu jer samo što su sjeli, već moraju ići postoji izreka:

Dojurila k'o po rad vatre.

E sad, rečenica je nastala u vremenu oskudice i neimaštine i stvarno je "rođena" iz prakse. Bilo je to vrijeme kad je normalno bilo doći i posuditi, malo brašna, soli, šećera, ulja, petroleja, komadić svijeće... i te sitne pozajmice se koliko se sjećam baš nešto i nisu vraćale, jer danas ja posuđujem od nekog, sutra već netko drugi traži od mene i tako u krug.

Živjelo se po suncu i mjesecu, jedan sat u cijelom kraju, stari "veker" , a kad se prvi i jedini tranzistor pojavio ljudi su se oko njega okupljali sa strahopoštovanjem.

Kava je bila rijedak i predragocjen užitak, kuhala se cikorija (Divka), a u njoj se uživalo polako i sguštom. Vatra na ognjištu se skoro nikada nije gasila, noću je pažljivo "zapretana" (žar, nježno zagrnut pepelom da dočeka jutro "živ" i da ga se s malo slame i triješčica raspiri i razgori, čak ni papira nije bilo za potpalu, a šibice su se rijetko kupovale, pa kad bi se zbog neopreza nekome vatra na ognjištu ugasila, najprirodnija stvar na svijetu je bila da se s nekim starim, prošupljenim aluminijskim lavorom , rajnglom ili metalnom lopaticom za smeće otrči prvom susjedu "posuditi malo vatre". Utrčalo bi se zadihano s rečenicom: "Daj mi malo žara" Ili: " Daj mi malo vatre" i brzo jurilo doma da se dragocjeni žar ne ugasi, oživiti vlastito ognjište...

Eto, to je bila jedina stvarna brzina koje se sjećam iz svog ranooooog djetinjstva. Živjelo se lijepo i polako.Ljudi su razgovaralai međusobno, a ako netko nije imao vremena za razgovor, ako je samo dojurio i odjurio, znalo se, taj je došao posuditi vatre...

Danas svi žure, jure s mjesta na mjesto, i svuda ponavljaju mantru: "nemam vremena, moram žuriti" Svi se i svuda ponašaju kao da su samo došli "porad vatre"...