leti, leti dušo, prema svjetlosti

Moj otac nije živio uzalud.

Rodio se kao nedonošče od 7 mjeseci i preživio u oskudnom vremenu bez inkubatora. Sa 7 godina je ostao bez oca i uz majku udovicu, starijeg brata i sestru stasao u žilavog i tvrdoglavo upornog muškarca. Stvorio je brojnu obitelj i doživio  81 godinu, umro je točno na svoj rođendan. Umjesto rođendanskih svijeća, palimo mu grobne lampione. Bio je nevjerojatno častan i pošten čovjek. Umro je u nedjelju. Moj najstariji brat je rekao da samo pravednici umiru u nedjelju.

Krajem 80-tih je oslijepio i zadivljujuće dobro se nosio sa tom stečenom slijepoćom. I tako slijep se brijao sam sve do zadnjeg odlaska u bolnicu.

Bio je čovjek oporog i tvrdog karaktera, krutih, često čak rigidnih stavova (uh, mi djeca nikad ne volimo zabrane). Prošle godine sam u jedno mirno, sasvim obično popodne, onako bez razloga, sa zaprepaštenjem ustanovila da mu postajem sve sličnija. Izgleda da jabuka zbilja ne pada daleko od stabla.

Volio je zemlju.Vidim ga u proljetnom danu kako u šaci mrvi grudu tek izorane brazde kao da miluje tu masnu zemlju, kao da joj se moli prije nego joj povjeri prvo proljetno sjeme.

Vidim ga usred ljetne žege kako runi dozreli klas pšenice i puno zrnevlje šakom prinosi ustima da ispita kakvoću novog uroda i stupanj zrelosti.

Gledam ga usred žetve kad stiže do lijeskovog križa koji je sam ostavio usred zelenog mora pšenice za proljetnih blagoslova polja. Nježno ga vadi iz zemlje i triput lomi na svojoj kralježnici "da ga ne bole leđa ostatak godine".

Vidim ga u šumi kako obilazi drvo koje će posjeći, dodiruje ga kao da ga miluje i kao da mu se ispričava što ga mora posjeći. Prosijecao bi šikaru samo da oslobodi prostor drvetu koje se gušilo i omogući mu raskošan rast i napredak.

Bio je ekolog prije ekologije, protiv hibridnih sorti žitarica, voća i povrća i protiv umjetnih gnojiva, protiv galofaka, insekticida i fungicida. Sumještani su govorili da je škrt, a on njima da bi "kruha bez motike" i da će ih to prije ili kasnije odvesti u propast. Za 10 godina su državna dobra pored naše kuće, obilno gnojena umjetnim gnojivom postala pustare na kojima više ni trava nije htjela rasti, a on je pokazivao prstom i govorio " o tome sam vam pričao". Nas djecu je tjerao da skupljamo zlatice sa krumpira u stare konzerve i spaljujemo ih na večernjoj vatri koja je rastjerivala komarce dok smo mi brojali zvjezde na noćnom nebu, jer nije vjerovao u zaprašivanje.

Životinje u našoj obitelji su bile kao članovi obitelji. S njima je razgovarao često puta bolje nego s ljudima. Tapšao bi ih i blago im govorio dok ih je hranio, napajao ili gonio na pašu. Strašno se ljutio kad je netko od njegovih sumještana bio agresivan prema domaćim životinjama, bio bi se čak u stanju obračunati i fizički sa takvim vlasnikom.

Govorio je da je hrana sa gradskih tržnica bezukusna i bio pretužan i prenesretan kad ga je protekli rat otrgnuo od njegovih korjena i njegove zemlje. Izbjeglištvo mu je bilo pretužno i pregorko i to ga je dotuklo.

 

   

Bio je šutljiv i govorio samo kad doista ima što reći. Odgajao nas je na devizi: "Svoj kruh jedi i svoju brigu brini", ne dopuštajući nam tako nikakva ogovaranja u kući. Žalostilo ga je odumiranje sela, volio je folklor, etnografiju, narodno stvaralaštvo, stare seoske društvene igre. Volio je da mu čitam narodne priče i pjesme, ugošćavao putujuće glazbenike i zaneseno ih slušao, najčešće su to bili putujući cigani (romi, to mi nikako ne sjeda) s violinom, ili harmonikom ili guslama. Sjećam se slijepog guslara koji je pout Homera hodao svijetom sa svojim guslama i svaku zimu stizao i do nas na obavezan objed i nevjerojatno guslarsko popodne.

 

   

Igre je volio samo gledati i kladiti se sa strane na svoje favorite, ali samo verbalno, navijački, nikada se nije doista i okladio.

 

   

Nijedan prosjak nije otišao s našeg kućnog praga praznih ruku. Učio nas je da ne ispitujemo vrijednost milostinje. "Prosjaku treba dati i nije te briga kako će on to potrošiti".

 

   

Kao mala djevojčica, nosila sam mu ručak na posao, a on se silno brinuo hoću li pristojno pozdraviti njegove kolege i kolegice na poslu, htio se ponositi svojom djecom. Vodio me na konjske trke. Nije nam kupovao stvari, bila su teška vremena, ali je uvjek imao u džepu po neki orah, sortnu šljivu, krušku ili jabuku kao dar iznenađenja za nas djecu. Na pitanje: "Šta ćeš nam kupiti tata", odgovarao je: "Šarenu laž i kutijicu varalicu". Magičnu rečenicu je kasnije ponavljao našoj djeci, svojim unucima i sada pod kraj, njihovoj djeci svojim praunucima.

 

   

Za unuke i praunuke je uvjek izvlačio odnekud nekakav novčani dar i baš za njih sakrivene slatkiše.

 

     

Donosio bi badnjak i slamu za Božić u kuću i zajedno s nama u slami ozaren predmolio nad badnjom večerom. Nikad ga nismo vidjeli pijanog, nije pušio, a često smo gledali njegovo brižno čelo. Trebalo je prehraniti tolika gladna usta.

 

     

Kad sam otišla u Zagreb strašno se ljutio, pa ipak je pred zimu rekao mami da mora u Zagreb kupiti mi kaput. Na mamin prigovor da već imam kaput, samo je rekao da taj kaput nije za veliki grad, on koji je škrtario na sebi i kojeg je trebalo natjerati da si i šešir kupi jer je stari ofucan. 

 

Kad god bi mi djeca, raštrkani po svijetu dolazili doma on bi okretao janjca ili prasca na ražnju, hvaleći se pred susjedima: "Djeca mi dolaze".....Mnogo takvih ražnjeva je dolazilo i za nama u Zagreb. Njegove zdravice su uvijek bili blagoslovi.

 

Nismo se uvijek slagali, pa ipak, danas ka se opraštam od svoga oca ne mogu se sjetiti ni jedne loše stvari, svi nesporazumi su nestali u sjeni nemjerljivog gubitka.

Njegova osobitost, jaki individualizam i dosljednost sebi i naslijeđenom poštenju su prebrisalisva naša razmimoilaženja. Ne mogu napisati sve, sjećanja naviru i tuga me guši. Danas kad je sve više očeva koji napuštaju i zapuštaju svoje obitelji ja se klanjam svom ocu kojem je obitelj uvjek bila na prvom mjestu.

KAD BIH MOGLA PROŠETATI S TOBOM, TATA

 

 

Kad bih mogla prošetati s tobom, tata,

U trenutku ukradenom,

Vidjela bih korak tvoj

I utjehu u njemu pronašla.

 

Pri kraju dana,

Na blagom suncu kolovoza,

Umoran si od posla

I dužnosti koje si obavljao.

 

Zadovoljstva ti bijahu sitna,

A meni se činilo da

Bezvrijedna su.

Sada, dok danima svojim koracam,

U njima nalazim utjehu.

 

Tvoje cvijeće i vrtovi,

Koje si iz pečene gline oživio;

Tvoje ptice i krila njihova,

Kojima je Bog podario uzlet.

 

Malo smo govorili,

Još manje dijelili.

Kad bih s tobom mogla prošetati, tata,

U srcu bih ti priznala

Da tvoj bijes

Nikada razumjeti nisam mogla,

Ni tvoje razočarenje, ni bol tvoju.

Ali, iako sve je tako zbrkano,

Ja sam ipak na dobitku.

 

Jer prisilio si me da

Unutra se okrenem,

Da tragam i pronađem

Smisao života,

Ljubavi i vremena.

 

Bez učenja si me učio

I pružio iz nutrine svoje

Mnoga značenja ovoga putovanja,

Iako nikada toga nisi bio svjestan.

 

Bio si vrtlar moj brižan,

Moj učitelj neprepoznati;

Iz tvoga srca, tvojim rukama,

Duh se moj oblikovao.

Dok u svojoj krhkoj čahuri

Skrivah se, zaštićena od borbi,

Iz nutrine spoznah

Što je smisao života.

 

Zato ti sada, tata, dok

Noćas šetamo,

Srce svoje pružam… da

Odnos naš nikada više ne bude tužan.

 

Jer prošlosti nema više

ja je na počinak poslah,

Jer i ti i ja sada znamo

Da smo uradili najbolje što smo mogli.

 

Dok na visovima brežuljaka

Uma svoga

Stojim, i mašem ti

Dok kroz vrijeme putuješ

 

Obitelji svjetlosnoj svojoj,

Neka te uvijek

Ljubav i spokojstvo i opraštanje

Na putu tvome prate.

 

(Iz knjige "Opraštanje – najveći iscjelitelj",

autor: Gerald G. Jampolsky)

 

 

 

 

Zbogom tata! 

 

 

Neka te Anđeli otprate u svjetlost!