Lazarev o proricanju budućnosti

Iz knjige Dijagnostika Karme – knjiga 3

 ˜ ˜

– Znate li zašto su se u Bibliji tako grubo odnosili prema gatarama i astrolozima? – pitam ženu.

– Vjerojatno zbog toga što daju pogrješnu informaciju? – odgovara žena.

– Ne, nego što daju točnu. Opasno je znati budućnost.

– Dobro, a kako to da su ljudi koji se bave proricanjem budućih događaja i dalje živi i zdravi?

– Sjećate li se one priče iz povijesti: Jedan kralj je odlučio provjeriti proroke. Samo je jedna proročica pogodila što je on u određeno doba radio. Potom ju je kralj zamolio da mu kaže što će se dogoditi ako krene u pohod na susjedno carstvo. “Veliko carstvo će umrijeti,” – predskazala je proročica. I carstvo je umrlo, samo stoje to bilo njegovo carstvo.

Proroci nisu slučajno davali neodređen odgovor. Mi u potpunosti ovisimo o budućnosti, ona nas stvara. Međutim, što jasnije vidimo budućnost, to je veće iskušenje da od nje stvorimo svrhu svog života. Kada čovjek ne zna budućnost, on je svjestan da su samo ljubav prema Bogu i etika najviša zaštita. Što preciznije znamo budućnost, to je veće iskušenje da, ne mijenjajući sebe, promijenimo svoju sudbinu. A to se uvijek tužno svršava. Prema tome, nije svakome dano znati budućnost. Ako se daje informacija, ona treba ostaviti mogućnost izbora. Onoliko koliko je čovjek unutar sebe pravilno orijentiran, toliko će i put koji odabere biti ispravniji.

Često oni koji se bave proricanjem, dobivaju poruke od drugih bića.

Odgovornost za prenijetu poruku pada na onoga tko proriče. Također postoji i filter kroz koji ne prolazi opasna informacija. Osoba koja se bavi proricanjem može se izravno povezati s izvorom informacija; ili se jednostavno može osjetiti koju informaciju smije, a koju ne smije prenijeti pacijentu; ili jednostavno može osjetiti koju informaciju smije, a koju ne smije prenijeti klijentu; ili na samom početku blokirati poruku koja čovjeka može povrijediti, to jest, jednostavno ju ne želi preuzeti. Vi ste radili bez filtera. Koliko god to čudno zvučalo, kada pacijentu priopćavate netočnu informaciju vezanu za budućnost, makar ona bila i loša, to nije tako opasno za njega. Katkada čak može biti i korisno. Međutim, točna informacija katkada može uništiti čovjeka, a vi ste prenijeli upravo takvu informaciju. U slučaju da program samouništenja, koji se aktivirao kod žene, kod nje dovede do bolesti i udari po njezinoj djeci, vi možete ispaštati svojim zdravljem i sudbinom vaše djece. Takvim postupkom ste pojačali vezanost za “savršenstvo” i budućnost, i to višestruko. Sukladno tomu, biti će vam oduzeta i budućnost i “savršenstvo”. To se manifestira teškom bolešću, upropaštenim životom, ili smrću.

Žena se zamislila.

– Dobro, a što vi govorite pacijentima kada vidite njihovu budućnost?

– Kao prvo, nikada im ne govorim o onome što realno vidim, već rabim rečenice kao što su: “kod vas se može dogoditi to i to.. .i si.” “Može se dogoditi”, ne znači da će se obvezatno dogoditi. Zatim govorim: “Ako se ne promijenite, može se dogoditi sljedeće…” Tako čovjek počinje shvaćati da mijenjajući sebe, mijenja svoju budućnost. Sam sebi zabranjujem vidjeti konkretnu budućnost. To se kosi s višom etikom. Navesti ću jedan primjer: Prigodom jednog boravka u inozemstvu diktirao sam neko izvješće. Do mene je sjedila žena koja je prevodila. Za stanke mi je rekla:

– Ne gledajte me, molim vas, tako poprijeko kada sporo prevodim.

Zbunio sam se i bilo mi je neugodno. Nakon nekoliko dana neočekivano mi je njezina “sudbina” počela prenositi sljedeću informaciju: “Ona će umirati lagano i bolno, ako ne rodi sina”. Budući da smo imali zajedničku prijateljicu, pitao sam se da li da joj prenesem tu poruku ili ne? Žena je imala preko trideset godina, i vjerojatno je već imala djecu.

Premda, da budem iskren, nisam imao neku osobitu želju prenijeti joj takvu poruku primljenu od njezine “sudbine”.

– Slušaj, – rekao sam svojoj prijateljici, – “sudbina” mi je prenijela da ima smisla da tvoja prijateljica rodi dijete.

Poslije nekoliko dana, naša zajednička prijateljica mi je rekla:

– Žena koja je prevodila, izražava ti svoju zahvalnost.

– Kakvu zahvalnost?

– Prije četiri mjeseca se udala, i dugo je promišljala bi li rodila ili ne?

Mislila je da će je dijete možda ometati u poslu, u njezinim planovima, kad joj odjedamput ti prenosiš poruku. Tako da se odlučila roditi dijete.

– Informacija je u početku bila mnogo surovija, – nastavljam objašnjavati. – Ta žena je imala mogućnost izbora, i napravila je pravilan izbor.

Nastavljam razgovor sa ženom koja se bavi proricanjem.

– Najbolji pokazatelj toga da li remetimo duhovni zakon ili ne, jest osjećaj ljubavi koji imamo u duši. Kada nam u duši izvire sve manje ljubavi, to je znak pogrješnog rasuđivanja i procijenjivanja situacije. Ako taj izvor u potpunosti presahne, znači da su postala prevelika naša očekivanja i uvjetovanja u odnosu na okolinu. Javlja se unutarnja agresija, kao posljedica gušenja ljubavi. Kada se radi o sudbini i zdravlju ljudi, potreban je dvostruki oprez. Zamislite sljedeće: iscjelitelj želi pomoći pacijentu kome je tijelo na mukama, ali se njegova duša ne želi mijenjati. Iscjelitelj mu iz samilosti prvo liječi tijelo, zaboravljajući pri tome na njegovu dušu. Fizičko tijelo je povezano da impulsom “stvaralaštva”, “kreacije”, željom za “rođenjem djece”, “ljubavlju prema ljudima”. Svaki put kada iscjelitelj revitalizira tijelo takvog pacijenta, on pojačava njegovu ovisnost i vezanost za takve impulse, a to se prenosi i na njegovu djecu. Takav čovjek s iznenađenjem otkriva u sebi jaku ljubomoru i uvrijeđenost, a njegovu djecu sve više šibaju životni problemi i nedaće.

Ako se dogodi da, zarad spašavanja svog fizičkog tijela, nekoga izdamo i tako se odreknemo ljubavi, nanosimo veliku štetu svojoj duši. Postavivši time tijelo iznad ljubavi na kraju stradaju i tijelo i sve što je za njega vezano. Ljubav, preko koje dolazimo do Boga, treba biti svjetionik, najuzvišeniji od svega ostalog što u životu imamo.

© Sergej Nikolajevic Lazarev – Dijagnostika karme, knjiga treca