Povratak sa sprovoda....dio puta se vozim s našom Majom i Cunetom...pretoplo sam obučena i preznojavam se...uvijek se na Krematoriju, na onoj vjetrometini vani i u betonskoj dvorani prehladim, pa sam se zbog toga pre-toplo obukla...Dan je prekrasan, sunce je oživjelo terase kafića i restorana....pa mi odlazak jedne duše u tom lijepom danu načas povećava tugu...

U Jurišićevoj šmugnem iz auta dok je crveno na semaforu, mahnem brzinski Maji i Cunetu i krenemo po spisku stvari koje moram obaviti na putu do doma....

Odmah iza ugla dočeka mlada tamnoputa prosjakinja...prođem u žurbi pored nje pa se vratim, iščačakam po džepovima neki novac i dam joj...malo dalje naiđem na još jednu, jednako tamnoputu i jednako mladu....plačnim glasom bogoradi...dijete na njezinim rukama isto plače...ona očajnički govori: "Kupi mi kruh, ne moraš mi dati novac..." da ti srce pukne...

Obzirom da imam puno toga za obaviti, pitam se na koliko ću pruženih dlanova još naići...? ne mogu spasiti cijeli svijet...i to je tako tužno...

Na dnevniku opet prosvjedi...ljudi bez plaća...ljudi bez posla...ljudi bez perspektive...ljudi koji odlaze iz Hrvatske jer smo postali prava prosjačka zemlja...

Tužna sam zbog sprovoda...zbog gladnih ljudi...zbog puno toga...

Rečenicu : "Kupi mi kruh, nemoj mi dati novac....neću nikad zaboraviti....