Profil autora: srcemsrcu
tko sam ja?
On je naš, hrvatski glumac i suprug našeregistrirane članice pod njezinim najnovijim nickom, sretan_trenutak no...
Provokativno pitanje pod ovim profilom me uvijek navodilo na pitanje piše li njegove tekstove on sam ili je to još samo jedan od dinajinih (u to vrijeme nick sretnog trenutka) nickova...
Tražila sam razlike i sličnosti u stilu i izrazu...
Mali serijal NARCIS I STRAH ipak mi je bliži glumcu...
NARCIS I STRAH
(2) RITAM PREPORODA (3) Veliki svijetski teatar (4) O čovjeku i bockanju (5) Ljudi nazbilj i ljudi nahvao! (6) Zen budizam i psihoanalize. |
Nakon skeptičnih propitivanja i od ostalih magicusa dobivamo neku vrstu demantija i opravdavanja:
Dragi MagicusiOkarakteriziran kao žensko, optužen da se krijem iza nekoliko identiteta, da spriječim daljne diskusije po tom pitanju želim vam napisati nešto o sebi.
Broj komentara: 23
Mislim da nije potrebno da vam napišem svoje puno ime i prezime, mislim da je dovoljno da napišem da sam Dinajin suprug. Kroz njene tekstove se saznali puno o meni, saznali ste da sam bolestan i mnogi od vas su sudjelovali u molbama i željama za moje brže ozdravljenje. Koristim ovu priliku da se zahvalim svima vama. Danas se osjećam puno bolje iako još uvijek nisam potpuno zdrav.
Kako Dinaja i ja dijelimo život već tridesetak godina, čitamo slične knjige, zanimamo se za slične teme tako vjerovatno i slično mislimo, slično se izražavamo, slično pišemo.
Jedina tema u kojoj se nikada nismo susreli je bila religija i filozofija istoka. Dinaja je uvijek odbijala diskusiju, odbijala razgovore o tome, a ja sam kao diplomirani politolog, s diplomom glumačke akademije želio o tome razgovarati. Uvlačio sam je u diskusije s zajedničkim prijateljima, poklanjao joj knjige koje su godinama ostajale neotvorene.
To je bilo uzbudljivo vrijeme u kojem smo noći i noći s prijateljima vodili pro i kontra diskusije. Naše intelektualno nadmetanje je završavalo "bockanjem" ali nikada vrijeđanjem.
Onda je Dinaja otkrila Magicus i počela se zanimati sve više i više za to, njoj do tog trena, strano područje znanosti.
Moja bolest je malo utišala i naše diskusije.
Od kada se osjećam bolje poželjeh sudjelovati u diskusijama na portalu Magicus u nadi da ću uz vas još više saznati o tom nama dalekom svijetu.
PORTAL za mene znači mjesto na kojem se uistinu smije iznositi svoje mišljenje pod svim javno objavljenim tekstovima.
PORTAL, po Bratoljubu Klaiću, znači bogato ukrašen ulaz u veliku zgradu, a Magicus je za mene ogromna zgrada znanja.
Pogriješio sam jer sam pomislio da su i tekstovi Borivoja Bukve vlasništvo portala, a ne njegovo osobno vlasništvo.
Žao mi je da je došlo do ovakovog nesporazuma u razumjevanju riječi PORTAL.
Optužen da objavljujem tekstove da bih dokazao svoje znanje i profilirao sebe, ovim putem želim samo objasniti zašto sam jučer objavio tekst o ZEN BUDIZMU I PSIHOANALIZI.
Pokušah uspostaviti dijalog sa SIRENOM I BORIVOJEM ispod njegovog teksta.
Odbijen, izbačen iz diskusije na samom početku objavih tekst u nadi da će te se javiti vi dragi MAGICUSI, vi koji o tome znate sigurno više od mene. Ponadah se da ćete mi svojim mislima ukazati na zablude u mom razumjevanju budizma. Vjerujte mi to je jedini razlog objavljivanja teksta.
Mislim da se ja u mojim godinama uistinu više ne moram dokazivati.
Bio sam godinama izložen javnom mnijenju, kritikama kritičara glume, bio hvaljen i kuđen, stajao na rampi pod reflektorima, pred kamerama, otvarao svoju dušu publici koje je pljeskala, a ponekad i fučkala, nosio sam svoju sudbinu čovjeka iz javnosti i sudjelovao u sudbinama drugih.
Sada kada sam bolešću izbačen, na neko vrijeme iz aktivnog života, pomislih da mogu još nešto učiniti za svoju dušu i još nešto naučiti. Dinaja mi je predložila PORTAL MAGICUS.
Ovo mi se jako svidjelo:
Tarantela za starog clownaDa je znao, da je znao Da je znao clown stari Da na svijetu osim scene, Postoje i druge stvari.
Broj komentara: 6
Meni najdraža pjesma koju sam davnih sedamdesetih godina napisao, a pjevao ju je IBRICA JUSIĆ.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan Izigravao sjene sjenu. S osmijehom u suznom oku S nešto sreće i nemoći Sad umire star i tužan U samoći, u samoći. Da je znao, da je znao, Da je znao clown stari Da su život i arene dvije sasvim iste stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad Proskakutao svijetlom binom Svoj bi nos umjesto šminkom Rumenio dobrim venom. S osmijehom u suznom oku S nešto sreće i nemoći Sad umire star i tužan U samoći, u samoći. Da je znao, da je znao Da je znao clown stari Da za komadićke sreće Nitko, nitko baš ne mari. Ne bi nikad, ne bi nikad Poklanjao svu ljepotu Drukčije bi tekle stvari U tom tužnome životu. S osmijehom u suznom oku
Evo s osmjehom u suznom oku ja vam govorim:
Razuman čovjek teži ka istini, k njoj teži i umjetnost i to je, možda , ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti. Odavna me progoni ideja, ne baš da progoni nego škakljuca, kako bi bilo dobro da svi ljudi na svijetu napišu po jednu knjigu. Nepismeni bi je izgovorili u magnetofon ili pred kamerama, mada mogu zamislit i tisuće lijepo uvezanih stranica ispunjenih križićima i otiscima palca.
Knjige ne bi bile namijenjene za izdavače, za tiskanje i prodaju nego bi ih ljudi trebali napisati i pospremiti za sebe same. Bez cenzure, duboko iskreni, trebali bi, koliko je to moguće, opisati svoj život , detalj po detalj , ili barem one događaje u životu koji su presudno utjecali na njegov razvoj. Ta knjiga bi mogla biti i nevješto pisana, ali bi morala biti poštena.
Čovjek je ono čega se sjeća. Na taj bismo način, možda, mogli razjasniti sami sebi naš odnos prema svijetu, društvu i sebi samome. Teško da bi to popravilo svijet i ljude učinilo boljim, ali bi im barem oduzelo nešto vremena u kojem bi , sigurno ponavljali, već sto put, učinjene greške.
Kako pisanje iziskuje maksimalnu koncentraciju bio bi to, ako ništa drugo, izvrstan terapeutski postupak za njeno ojačavanje. Početak pisanja ovog epohalnog djela sam stalno odgađao , nešto zbog urođene lijenosti, /Ja sam, naime, kopofob. Kopofobija – paničan strah od bilo kakvog fizičkog napora./, a nešto i zbog toga što sam planirao malo duže živjeti .
Otac mi je umro u 84-toj, majka u 96- oj pa sam mislio da ću, s obzirom na moj način života i ja doživjet barem sedamdeset. Ali rekao bi Villon : «Otac mi umro, dušu mu golu gospode uzmi , blag budi čin . I majka kreće , zna to jadnica, udes je fin... Ni sin im dugo izdržati neće.»
A ima još izvođenih njegovih stihova...
Evo i nešto malo od mene za VALENTINOVO. Ove moje stihove je davno, davno pjevao Ibrica Jusić.
Broj komentara: 4
Odnesite me braćo!
Ovu moju pjesmu je kao mnoge druge pjevao Ibrica Jusić i onda u vremenu dijece cvijeća pozivao na ljubav. Ostavljam vam je dragi Magicusi kao znak da sam bio među vama.
Broj komentara: 11
Svidio mi se zapravo cijeli serijal ispod tog naslova:
Osvrt na baladu o mačku
Za nas Hrvate je laskavo što se knjiga pojavila na njemačkom i na hrvatskom. "U ovoj se priči grle Hrvatska i Švicarska", stoji na omotu. Dodao bih da se grle u jeziku, jer je to praktično još jedan korak k razložnom i utemeljenom prihvaćanju hrvatskoga jezika kao zasebne činjenice u švicarskoj javnosti.
Broj komentara: 2
28.01.2009 09:35h
ISTINITA BALADA O VELIKOM MAČKU I MALOM MAČKUOvu baladu je dinaja poklonila Maji za rođendan. U međuvremenu je u Švicarskoj balada objavljena kao dvojezična slikovnica za djecu i odrasle. Moj švicarski prijatelj slikar Karl Sauter je predivno ilustrirao ovu skoro istinitu priču. Na koricama slikovnice piše "Ovim djelom se grle Švicarska i Hrvatska" Negdje u proljeće ćemo doći u Hrvatsku i promovirati slikovnicu, a za sada na kraju teksta pogledajte jednu od dvadest prekrasnih ilistracija koje se paraleno sa tekstom šire slikovnicom.
Broj komentara: 4
Nakon dobivene bitke sa zloćudnom bolešću:
Pretkljetka vječnosti!Milijuni riječi napisanih, milijuni riječi izgovorenih, milijun riječi potrošenih da se pokaže, dokaže, objasni, iskaže, izrazi. Zbrajam riječi i shvaćam da je riječima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećaj koji drugi ne želi osjetiti.
Srce mi je trenutačno puno ljepote izlječenja od zločudne bolesti, glava okupirana razmišljanjem, izrešetana mislima, a tijelom se šire neki novi osjećaji.
Toplina se širi mojim prsima, toplina malo opterečena pokušajima da zaboravim vrijeme provedeno pred vratima smrti.
Teško breme nosim na leđima, breme u tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva vremena, vremena ubijenog teškim znakovima kraja i još težim osudama.
Ne znam kako si objasniti sve rečenice izrečene u namjeri da me se povrijedi, kako opravdati riječi kojima se pokušava zariti koplje duboko u plamen srca donedavno od straha rasipanog u komadiće razasute u pretkljetki vječnosti.
Još uvijek osjećam okus gorčine u ustima, gorki okus tumora koji se bio ugnjezdio u mome vratu. Osjećam iskre na vratu prikovanom okovima zlih namjera nepoznatih, nikad viđenih spodoba koje su nagrizale život.
Pitam se pišući je li ovo još jedan pokušaj dokazivanja da iza nicka SRCEMSRCU stojim ja ranjavan bolešću, ja ubijan tumorom, ja od krvi i mesa, jednostavno ja SRCEMSRCU ili je i ovo samo izljev tuge koju osjećam prežestoko?
Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i osloboditi uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, među nježne božje ovčice koje pjevuše u pretljetki vječnosti i čekaju da im se pridružim?
Pitam se hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore crnih sumnji i zakoračiti u jutro obasjano sjajem plavih cjetova usađenih u moje oči prošarane ljepotom postojanja?
Pitam se pišem li himnu ponovo poklonjenom životu ili je ovo samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju beskrajnih dubina ranjenog ljudskoga srca?
Pitam se?
Pitanje magicusima je postavljeno
22.10.2009 13:27h pitanje? i jedna molba od srca srcima Magicusa.Ja se još pitam tko je zapravo postavio to pitanje?
srcemsrcu se otada ne javlja (šteta)...
dinaja presvlači nickove k'o haljine, ali je još tu...
Zašto je On upao u zamku i pokušao voditi njezine bitke i da li doista jest...?
Ja mislim da zreli ljudi trebaju sami voditi svoje bitke ...
Bila bih licemjerna da ne spomenem te i takve dileme koje me muče...
U svakom slučaju ispada da je sve teatar i komedija i tragedija i čudni hibrid to dvoje kao tragikomedija, a teatar jest njegovo područje...
Moje mišljenje je da je umjetnost neka vrsta unutarnje prisile, stalni imperativ...
Dakle; glumac mora glumiti...
Pa zašto je onda sišao sa ovih dasaka...?
I tko je glumac...?
Ili da ponovim pitanje iz profila:
Profil autora:
srcemsrcutko sam ja?
Eto, puno pitanja...
A odgovori...?
Ovisi tko odgovara...
Irida