Premda već u 4 desetljeću života, moje me vječito dijete u duši vuče u sjećanja na moje vragolije iz dana djetinjstva. Ti su dani zbilja bili bezbrižni. Ali i vrlo poučni. Jedna od slika ponukala me da ispričam ovu priču.

Kao dijete živio sam u jednom malom gradiću u srcu Istre. Naizgled ni po čemu grad koji se bitno razlikuje od mnogih u bližoj ili daljoj mu udaljenosti. Pa ipak....

Grad je podignut na samom rubu ogromne jame na čijem se dnu, otkako je i te jame, kotrlja potok koji na kraju svog putovanja kroz nju ulazi u dubok ponor. Mnogi su slikari, pjesnici i književnici u njoj, kao i dvoru koji stoji na samom rubu provalije, našli inspiraciju za svoja djela. Jedan od njih je i Jules Verne u svojem romanu "Put u središte zemlje".

Krajem 80-ih godina (mislim '88) u školi se počelo intenzivno pričati o njoj, o prirodnom fenomenu, legendama, rječici koja naprosto nestaje u ponoru ispod ogromne stjene, o potrebi da se očuva prirodna ljepota, pokazivali su nam slike brojnih ekspedicija i speleologa koji su bili dolje i otkrili (ipak samo) jedan dio tajne koju jama čuva, uz nezaobilazno ukazivanje učitelja na oprez. Naravno, sve to nije ostalo nezapaženo. Osim ovog zadnjeg.

Bila je nedjelja i u toj klasičnoj "nedjeljnoj dosadi" odlučio sam iz "svoje perspektive" otkriti kakva se to tajna čuva dolje. Naoružan i opremljen samo onim što sam taj dan obukao na sebe, smjelo sam i hrabro krenuo u avanturu. Već je tada izgrađena stazica koja je vodila do dna Jame, kao i mostić koji je spajao dvije obale. "Pa dobro, nije toliki problem ipak" pomislio sam. No, saznanje da stazica vodi do samo jednog dijela ponora nije me zadovoljilo. Prvenstveno zato što je jedna stijena zaklanjala najljepši od svih prizora koji sma ikada do tada u životu vidio. Bila je jesen i oko 4 popodne već se dan lagano počeo bližiti kraju. Ipak, imao sam sasvim dovoljno vremena da okončam svoju samoubilačku misiju. Put do ponora vodio je blatnjavim dijelom tik uz potok, dok najednom nije nestao: ispred mene se stvorila ogromna stijena.

Eh, pomislio sam, i baš se tu našla. Da nje nema, već bih bio na samom ulazu. I upravo je tako i bilo. Dovoljno je bilo samo obići stijenu da bi me put doveo do samog ponora. Jedini način bila su tri velika kamena koja su stajala usred potoka. Potok je na tom dijelu bilo jako brz i divljao razbijajući se o stijene sa jedne i druge strane ali mene to nije pokolebalo. Skupio sam hrabrosti i već sam savladao prvi kamen. Još samo dva! Da, ta dva kamena bila su dovoljno upozorenje. Slijedeći kamen bio je doduše dovoljno velik da doskočim na njega bez pola problema. Ali, u silnom uzbuđenju, dječjoj naivnosti i znatiželji, nisam razmišljao da na kamenu ima i mulja. Vrlo skliskog mulja. Potok je odradio svoje. Ali mu se na putu našao (koje li ironije) još jedan kamen prije nego se u povelikom slapu srušio u mrak.

Uspio sam se nekako sa tog kamena domoći obale pritom se kobeljajući iz blata i mulja. Par minuta učinilo se kao vječnost. Mnogo puta nakon toga pomislio sam kako je to zbilja i mogla biti vječnost.Onako promrzao i preplašen skupio sam zadnje snage da se izvučem iz Jame i krenem prema spasu. Ni ne znam koliko dugo sam izlazio iz jame.

Mrak je već pao. Ulične lampe već su nagovještavale početak jedne spokojne jesenje večeri. Na putu kući, vidio me svećenik koji se upravo vraćao sa mise u obližnjoj crkvi. Primio me k sebi, ponudio mi čaj, utoplio me i sa blago prijekornim pogledom strpljivo saslušao moju priču. Nakon toga, samo je kratko rekao: "Dijete, Bog te poslao da učiš. Tvoje mjesto i tvoje vrijeme negdje su drugdje, ne ovdje".

Poruku sam shvatio kasnije. Mnogo kasnije. Odselili smo iz tog grada roditelji i ja i došli u Zagreb. Novi ljudi, nova sredina, nova iskustva. Ali vratim se povremeno u svoj stari grad. Stanem na novoigrađeni most i prisjetim se toga dana i svećenikovih riječi.

Vrlo često pomislim na to da bio to Bog ili Duh ili Anđeo Čuvar ili bilo tko drugi, od toga mi je dana ostavio dovoljno vremena da ga otkrijem. I zahvalim mu se.

Dalje slijedi svega pomalo i odasvud...

Već nas je dvoje