Jutro je hladno, sivo i tmurno. Grijem ruke na vrućoj šalici koja se puši ispred mene i sama sebe uvjeravam da je malo prerano za uključiti grijanje, nekako sve mislim da je ova hladnoća kratkotrajna i prolazna i da će sunce samo granuti i ugrijati nas izvana i iznutra, kao da očekujem da se ljeto kojega nije ni bilo, nekako iskupi lijepom jeseni....

Pijuckajući kavu prevrćem neka sjećanja po glavi...

Nedostaju mi neki ljudi koje je život raspršio na sve četiri strane svijeta. Oko mene su trenutno češće zabrinuta i zamišljena lica, nego netko tko sije vedrinu. Općenito se ljudi žale na sumornost, depresiju, demotivaciju i totalnu nezainteresiranost za bilo šta oko njih. Taj osjećaj nesretnosti u cijeloj populaciji mi se čini zabrinjavajući.Nedavno je u medijima lansirana priča da Hrvatska po nesretnosti prednjači u svijetu.

Koliko se ljudi smiju i čemu se smiju, što ih motivira i pokreće, a što stopira? Vojska stručnjaka se vrlo ozbiljno i studiozno bavi tim pitanjima.

Ja nekako, mimo svih stručnih analiza mislim da je smisao za humor dar.

Sjećam se jedne moje sustanarke iz mladosti, koja je bila omiljena u svim društvima, pa i u mome. Šta god bi rekla, nasmijavala je ljude. Imala je more problema, no svejedno svaka riječ iz njezinih usta je izazivala salve smijeha kod ljudi koji je okružuju. Nije se ona trudila biti smiješna, nije pričala viceve, ništa slično tome...ona je jednostavno tako funkcionirala...uvijek je vidjela onu vedriju stranu života, unatoč svim teškoćama...

Jutros mi uz mirisne gutljaje prve jutarnje kave padne napamet da možda uljepšavam sjećanja iz mladosti, da postajem sentimentalna i nostalgična...

Povremeno, u velikim vremenskim razmacima je znam opet susresti, u različitim situacijama. Uvijek me oduševi...i dalje nasmijava sve oko sebe, posve prirodno, potpuno nesvjesna kako djeluje na ljude. Ponekad pomislim da ona zapravo nasmijava samu sebe, a to onda zarazno preplavi sve koji je okružuju. Inače je ozbiljna i odgovorna osoba, supruga, majka, u ozbiljnoj profesiji, samo tu ozbiljnost nosi s lakoćom i smijehom. Misli brzo, reagira na sve oko sebe spontano, iskreno i još brže i u očima joj vječito iskre zvjezdice smijeha one vragolanke kakve se ja sjećam iz mladosti...

To je dar, to se ne da naučiti....