Polazište za današnji kutak je opet jedan komentar:
točno je da je primjer dobar....ali ne samo u tom smislu...nego u svakom smislu! Profesor se ne treba bojat kazat "Ne znam!" ... a ako se djeca počnu smijat... i on se ne zna nosit s tim...onda je falio profesiju....ima izgrađen lažni autoritet i očito je da ga djeca ne cijene
Profesori trebaju znat da sve ne znaju! Profesor koji tvrdi da sve zna je umišljen praznoglavac...i nema u njemu nikakve didaktike
...a to što sam ti napisala da "šibaš dalje" ...napisala sam zato jer te se mora vratit na tekst da nešto odgovoriš....kao da imaš plan i program po kojem moraš pisat tekstove ...ne prilagođavajući brzinu pisanja onima koji čitaju i komentiraju (pa na kraju ostanu i bez odgovora ako nisu dovoljno uporni...kao npr...mala ja)
...al ne uzimaj mene ozbiljno za primjer ...jer tko sam ja?... nitko...
...@manu...ovo je bio kraj naših razgovora o ovoj temi... i po meni je nepotrebno da nastaviš pisat o tome... bolje je da čitaš što drugi misle o tome ....
Upisao:
Elyca 22.01.2012 13:18hPripadajući članak: 1. Uvodno razgraničavanje: evropsko - balkansko
Dakle, pisanje i čitanje su u jednom simbiotičnom suodnosu i samo zajedno tvore smisao. U književnosti pisci samo pišu, čitatelji samo čitaju, kritičaru pokušavaju "rastvoriti piščevu glavu" i odgonetnuti što je iza priče ili stiha...
U virtualnom načinu pisanja ništa nije toliko različito koliko se misli, ali postoji mogućnost da čitatelj ne bude samo pasivni konzument napisanog...
S knjigom ne možemo razviti dijalog, samo monolog..., osim ako pisac ne pristane na razgovor u formi intervjua ili živih susreta...
U virtuali je živa komunikacija temelj koji virtualu "postvaruje", a bit same riječi komunikacije je da ona bude dvosmjerna, dakle, dijalog...
Naravno da ima uvijek onih koji samo pišu i onih koji samo komentiraju...
O onima trećima, koji samo copypejstaju (čitaj kradu) tuđe tekstove, u pravilu zaboravljajući navesti autora i izvor, ću drugi put...
Vaša urednica irida